Barake nekadašnjeg građevinskog preduzeća Planum, selo Šljivovica, Republika Srbija

Objekti napuštenih baraka nekadašnjeg građevinskog preduzeća Planum, u selu Šljivovica nadomak Užica, su u periodu od avgusta/kolovoza 1995. do 10. aprila/travnja 1996. služili kao mjesto zatočenja za osobe bošnjačke nacionalnosti koje su u ove zatočeničke objekte prisilno dovedene ponajviše nakon pada enklava Srebrenice i Žepe. Kompleks se sastojao od napuštenih baraka od čega je u jednoj bila smještena uprava zatočeničkog objekta, a u drugima su se nalazili zatočenici. Po pristizanju u kompleks napuštenih baraka zatočenici su prolazili kroz špalir vojnika, a zatim bili polivani hladnom vodom i prisiljavani da kleče na betonu. Kroz ovaj zatočenički objekt prošlo je ukupno 350 osoba bošnjačke nacionalnosti, u različitim vremenskim razdobljima, te su zatočenici bili podvrgnuti nehumanim uvjetima zlostavljanjima i ispitivanjima.
Kada je zatočenički objekat u Mitrovom Polju zatvoren, ostatak zatočenika, njih 194, je ponovo prebačeno u Šljivovicu u kojoj su i ostali do njenog raspuštanja 10. aprila 1996. godine. Na dan raspuštanja zatočeničkog objekta 13 ili 14 zatočenika je zadržano zbog sumnje da su izvršili ratne zločine, što je izazvalo negativnu reakciju vlasti BiH i Komesarijata za izbeglice UN-a (UNHCR), nakon čega su zatočenici i oslobođeni.

U sudskim postupcima pred MKSJ se nije utvrđivala odgovornost za zatočeničke objekte Šljivovicu i Mitrovo Polje, iako su dokazi o njihovom postojanju izvođeni u predmetima Milošević, Tolimir, Popović, Perišić i Stanišić i Simatović. Zatočenički objekti za Bošnjake u Srbiji se ne pominju ni u presudi u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Jugoslavije za genocid izvršen na teritoriji BiH koji se vodio pred Međunarodnim sudom pravde od 1993. do 2007. godine.
Mujo Vatreš, koji je u zatočeničkom objektu Mitrovo Polje u Srbiji proveo više od šest mjeseci i izgubio oko 50 kilograma, 2013. godine je dobio presudu u svoju korist sa materijalnom odštetom. To je prva presuda u korist bivšeg zatočenika, a značajna je i zbog toga što se njome potvrđuju postojanje zatočeničkih objekata i odgovornost države Srbije.