Poljoprivredno gazdinstvo “Manjača”

Poljoprivredno gazdinstvo Manjača je prvo tijekom jeseni 1991. godine služio kao mjesto zatočenja civila i vojnika zarobljenih za vrijeme ratnih sukoba na teritoriju Hrvatske. U maju/svibnju 1992. nakon eskalacije ratnih sukoba u BiH, Manjača postaje centralni zatočenički centar za zarobljene osobe hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Najmanje 5000 zatočenika prošlo je kroz ovaj zatočenički objekt. Zatočenici su dovođeni sa područja cijele BiH te su bili podvrgnuti nehumanim uvjetima i svakodnevnim zlostavljanjima, ispitivanjima i premlaćivanjima. Najmanje 10 zatočenika je preminulo od posljedica zlostavljanja u ovom objektu. Upravu nad objektom su imale jedinice VRS.

Za ratne zločine počinjene na Manjači pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osuđeno je više osoba po komandnoj odgovornosti: Radoslav Brđanin, predsjednik Kriznog štaba Autonomne regije Krajina, osuđen je za krivična djela ratnih zločina počinjenih na teritoriji više opština u BiH na kaznu zatvora u trajanju od 32 godine. Momčilo Krajišnik, predsjednik Narodne Skupštine Republike Srpske je osuđen za zločin protiv čovječnosti na kaznu zatvora u trajanju od 27 godina. Biljana Plavšić, ratni član Predsjedništva Republike Srpske osuđena je na zatvorsku kaznu u trajanju od 11 godina. Mićo Stanišić, ratni ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 22 godine. Stojan Župljanin, načelnik Centra javne bezbjednosti Banja Luka, osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 22 godine. Radovan Karadžić kao predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant njenih oružanih snaga, osuđen je na jedinstvenu kaznu doživotnog zatvora.
Sud BiH osudio je Nikolu Kovačevića (ranije Daniluško Kajtez) na zatvorsku kaznu u trajanju od 12 godina za krivično djelo zločin protiv čovječnosti.
U Okružnom sudu u Banja Luci za zločine počinjene u logoru Manjača osuđeni su stražari u logoru Manjača: Željko Bulatović na 14, Siniša Teodorović na 12, a Zoran Gajić na 10 godina zatvora.