U ovoj akciji obilježeni su bivši zatočenički objekti i mjesta ubistava na području Šljivovice, Stajićeva i Begejaca u Srbiji, Dvorca Kerestinec i Dvora na Uni u Hrvatskoj te Alipašinog Polja u Sarajevu. Centar za nenasilnu akciju od 2015. godine sprovodi akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini i do sada je obilježeno više od 150 lokacija. I ranije se YIHR Hrvatska u nekoliko navrata priključivala ovoj akciji, dok je sada po prvi put ona izvedena uz učešće aktivistica i aktivista sve tri organizacije, te i na teritoriji tri države.

Mnoga mjesta stradanja do sada nisu obilježena na primjeren i trajan način, a preživjelima i porodicama stradalih se onemogućava ili otežava pristup ovakvim mjestima. Iako je ovo simbolično obilježavanje, ono je i poziv, posebno lokalnim vlastima, da žrtvama omoguće primjereno sjećanje, a svojoj zajednici pošalju poruku o tome šta se dešavalo u njihovoj blizini.

Hrvatska: Dvor na Uni i Dvorac Kerestinec

U objekt osnovne škole u Dvoru u avgustu/kolovozu 1995. ubijeno je devet civila, štićenika Psihijatrijske bolnice i Doma za starije Petrinja. Ubijeni civili bili su srpske i hrvatske nacionalnosti, a odgovornost za ovaj zločin do danas nije utvrđena jer se u to vrijeme na ovom prostoru nalazile jedinice Hrvatske vojske  (HV), Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), Vojske Republike Srpske (VRS) i Srpske vojske Krajine (SVK).

Objekt Dvorca Kerestinec, od decembra/prosinca 1991. do maja/svibnja 1992. godine je služio je kao mjesto zatočenja za osobe srpske i hrvatske nacionalnosti koji su u objekt dovedeni ponajviše nakon zatvaranja zatočeničkog objekta u Gajevoj ulici u Zagrebu. U Dvorcu Kerestinec zatočenici su svakodnevno bili podvrgnuti maltretiranju i mučenju, uključujući i seksualno zlostavljanje.

Akciji se ispred YIHR Hrvatska, priključila Iris Knežević: „Kao Inicijativa mladih Hrvatske mislimo da je obilježavanje mjesta stradanja od izuzetne važnosti kada govorimo o razgradnji dominantnih političkih narativa koji su sve više prisutni u javnom diskursu u Hrvatskoj. Takvi narativi šire netrpeljivost, netoleranciju pa čak i mržnju prema pripadnicima drugih manjinskih skupina, što može dovesti i do retraumatizacije žrtava koje su preživjele ratove 90-tih godina. Obilježavanje takođe vidim i kao vrlo važno u razbijanju dominantnog diskursa viktimizacije Hrvatske, kao isključivo žrtve u ratovima devedesetih godina. Smatram da ovakvo obilježavanje dovodi do toga da Hrvatska napokon priznaje zločine koji su počinjeni nad civilima drugih nacionalnosti.“

Srbija: Šljivovica, Stajićevo i Begejci (Torak)

Objekti napuštenih baraka nekadašnjeg građevinskog preduzeća Planum, u selu Šljivovica nadomak Užica, su u periodu od avgusta/kolovoza 1995. do 10. aprila/travnja 1996. služili kao mjesto zatočenja za osobe bošnjačke nacionalnosti koje su u ove zatočeničke objekte prisilno dovedene ponajviše nakon pada enklava Srebrenice i Žepe. Kroz ovaj zatočenički objekt prošlo je ukupno 350 osoba bošnjačke nacionalnosti, u različitim vremenskim razdobljima, te su zatočenici bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, zlostavljanjima i ispitivanjima. Usled nehumanih uslova i posledica torture u ovom logoru dva zatočenika su preminula.

Akciji obilježavanja ovog mjesta stradanja se pridružio i Miloš Cvetković, koji je u vrijeme formiranja zatočeničkog objekta u selu Šljivovica radio kao fotoreporter u listu Borba i bio neposredni svjedok dešavanja: „Nisam ovde bio godinama i ne mogu da prepoznam ovo mesto, zbunjen sam. Interesantna stvar je kako je sve teklo, moja izložba 2004. godine u Užicu i prilazi mi čovek iz Užica i pita Cvele jel’ ovo naša Šljivovica? Rekoh, jeste. Čovek je ostao zgranut, tako da neverovatno da mnogi ljudi na 15 minuta od Užica nisu znali da ima logor. Sva sreća u nesreći je što u ovom logoru niko nije stradao, po meni zahvaljujući tome što je bio kraj rata, Dejtonski sporazum se spremao, tako da nije bilo ubistava ni ostalog zla koje se u mnogim logorima događalo.“

Ružica Marjanović, profesorka književnosti u Užičkoj Gimnaziji govori o dešavanjima za koja nije bila svjesna da se događaju u njenoj neposrednoj blizini:

„Zahvaljujući fotografijama Miloša Cvetkovića saznala sam za ovo mesto i bila zgranuta činjenicom da sam na desetak kilometara odavde sedela i spremala završne ispite kada se sve ovo dešavalo, a da ništa nisam znala. I to mi je bio udarac u glavu, jer sam tvrdila za neke druge strašne događaje u nekim drugim istorijskim periodima, da su ljudi morali znati, a tvrdili su da nisu. Na neki način smo svi odgovorni što smo saznali kasnije, a ne kad se dešavalo. Makar smo dužni da obeležimo mesta na kojima su ljudi stradali. Imala sam strašnu privilegiju da sretnem jednog od bivših logoraša, ja sam plakala, on me je grlio. I to je jedan od strašnijih susreta koje sam imala u životu, sa jednim divnim čovekom za koga znam da je bio ovde i koji na toj potresnoj fotografiji Miloševoj, koja me iz cipela izbacila kad sam je prvi put videla. I zašto sam ovde? Zato što svako od nas treba da bude na ovakvim mestima i ja sanjam dan kada će ovde stvarno stajati spomenici i neki pametni ljudi, oslobođenih mozgova dolaziti na ta mesta iz poštovanja prema ljudima koji su stradali. Lako se sećamo nekih istorijskih tragičnih događaja iz bivših vremena, davnih, kad smo mi i naši životi od toga odmaknuti, a kad se radi o nečemu čemu smo bili svedoci, a nismo znali ili smo ćutali, onda pustimo da ostane ovako“.

Ispred YIHR Srbija akciji se priključio i istraživač Branimir Đurović: „Ovakvih neobeleženih mesta stradanja na žalost ima veliki broj i ovo je naš način da odamo poštu ljudima koji su ovde bili zatočeni i koji su stradali i da se na taj način izborimo protiv dominantnog narativa u Srbiji, a to je da ovakva mesta ne postoje ili ako postoje da se tu zapravo ništa nije dešavalo. Najveći značaj zajedničke saradnje Centra za nenasilnu akciju i YIHR Srbije i Hrvatske što zajedno obeležavaju ova mesta ne dozvoljavaju da ona padnu u zaborav, ne dozvoljavaju da žrtve padnu u zaborav, jer oni koji su za ovakva mesta odgovorni najradije bi da se niko ovoga i ne seća. Ovakva mesta je važno adekvatno obeležiti da pokažemo šta se tu zapravo desilo, na način koji uvažava žrtve i koji ne podstiče mržnju i ne veliča one koji su za ovakva mesta odgovorni.“

Objekt Lovačkog doma u mjestu Begejci (današnji Torak) je u periodu od 1. oktobra/listopada 1991. služio kao mjesto zatočenja za osobe hrvatske i srpske nacionalnosti iz Osijeka, Vukovara, Vinkovaca i okolnih mjesta, od kojih je većina u objektima Lovačkog doma u Begejcima bila zatočena nakon pada Vukovara u novembru/studenom 1991. godine. U objektu Lovačkog doma u Begejcima su do njegovog zatvaranja decembra/prosinca 1991. bili zatočeni pripadnici hrvatskih vojnih snaga, ali i manji broj rezervista JNA iz Srbije koji su odbili da učestvuju u ratu. Osim njih, bilo je i civila, žena i djece. Procjenjuje se da je kroz ove zatočeničke objekte prošlo oko 750 ljudi, a da je među njima bilo 37 žena.

Objekti poljoprivrednog gazdinstva Stajićevo (Zemljoradnička zadruga Livade – Stajićevo), u blizini Zrenjanina, su u periodu od  18. novembra/studenog  do 22. decembra/prosinca 1991. godine, služili kao mjesto zatočenja za osobe hrvatske nacionalnosti, a koje su u ovaj zatočenički objekt prisilno dovedeni nakon pada Vukovara.

„Većina meštana Vojvodine ne zna da u Vojvodini postoji mnogo takozvanih, kako su ih zvali devedesetih, sabirnih centara, a mi možemo slobodno da kažemo logora. Zapravo mi moramo da pričamo o ovome i mi moramo da budemo učeni o ovome i zaista nije normalno da se sve ovo dešavalo pred našim nosem, našim komšijama, ne samo nacionalnim komšijama, preko granice, nego doslovno, kuća pored, komšijama. Ovde smo došli danas da obeležimo mesto stradanja, nezvanično, kao našu aktivističku komemorativnu akciju, ali  zaista se nadam da će vlast, da će ovaj režim, ili neki naredni, zapravo prihvatiti da zaista zvanično obeležimo ta mesta.“ izjavila je Dalia Koler, koordinatorka programa tranzicione pravde, YIHR Srbija.

Bosna i Hercegovina: Alipašino polje, Sarajevo

U ulici Trg ZAVNOBiH-a u sarajevskom naselju Alipašino Polje od sredine aprila 1992. uspostavljeno je više mjesta zatočenja za srpske civile. Nekadašnji kafić „Borsalino“, prostorije mjesne zajednice, prostorije mesnice i drugi privredni i stambeni objekti korišteni su za nezakonito zatočenje civila. Zatočenici su premlaćivani i zlostavljani, a žene silovane. Više osoba je ubijeno, od kojih neki do danas nisu pronađeni.

„Ovom 21 akcijom obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja podsjećamo da neobilježena mjesta stradanja postoje ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj i Srbiji. Ono što je zajedničko u svim ovim mjestima i državama je da su lokacije gdje su stradali oni drugi predmet negiranja i ignoriranja te da u velikoj većini slučajeva još uvijek nemaju dostojan memorijal koji će podsjećati i opominjati na zlo koje se tu dogodilo. Ovom akcijom ukazujemo i da Hrvatska, Srbija i BiH još uvijek imaju prostora za pošten odnos prema prošlosti te da zajednički mogu uraditi korake, svatko na svom području koji bi bili iskorak ka miru i pomirenju“, izjavila je Tamara Zrnović, Centar za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd

Ukupan broj obilježenih mjesta stradanja ovom, 21. akcijom je dostigao broj od preko 150. Popis obilježenih lokacija sa podacima o počinjenim zločinima i procesuiranju odgovornih kao i mapa mjesta stradanja dostupni su na web stranici onms.nenasilje.org

Video sa akcije obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja možete pogledati ovdje:

The post ZAJEDNIČKA ONMS AKCIJA: YIHR Hrvatska, YIHR Srbija i CNA obilježili neobilježena mjesta stradanja u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini appeared first on ONMS.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je u prvim danima 2025. godine podiglo seriju optužnica za pojedince koji se terete za ratne zločine počinjene na području Livna, Žepča i Hrasnice.

Ukazujući na neobilježena mjesta stradanja ljudi u proteklom ratu, nastojeći ih učiniti vidljivim u javnom prostoru i ne prepustiti ih zaboravu, ovakve vijesti su važne jer još uvijek nije okončan proces utvrđivanja odgovornosti i krivice za počinjene zločine. Posebno primjećujemo izraženo negiranje zločina, isključivu samoviktimizaciju i glorifikaciju osuđenih ratnih zločinaca.

Lokalne zajednice u BiH ni trideset godina poslije rata nisu izgradile adekvatan odnos prema prošlosti koji bi podrazumijevao uvažavanje patnje žrtava i boli njihovih porodica i prijatelja. Ne dozvoljava se podizanje spomen obilježlja a često je, u dane sjećanja kad se obilježavaju datumi stradanja, upitna i dozvola pristupa objektima koji su bili mjesta zatočenja i egzekucija.

U ovakvim uslovima, kroz inicijativu Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja, ukazali smo na više od 150 mjesta širom BiH, a odnedavno nekoliko i u Hrvatskoj, nastojeći da damo svoj doprinos kulturi sjećanja koja će uvažiti sve žrtve, priznati njihovu patnju i biti zalog za izgradnju boljeg društva.

Poštujući presumpciju nevinosti i imajući u vidu da će ovi predmeti tek dobiti sudski epilog, ono na što već deceniju pokušavamo ukazati jeste da su mjesta koja obilježavamo bez sumnje bila stratišta u kojima je obezvrijeđivan ljudski život i dostojanstvo i da put izlječenja našeg društva može biti u priznanju, uvažavanju i empatiji za sve žrtve.

Nastojali smo biti podrška preživjelim žrtvama i članovima njihovih porodica. Često smo svjedočili koliko im je važno da se njihova patnja i bol prizna i uvaži. Sudski postupci na tom putu su važan korak, iako nam je danas, 30 godina nakon rata, jasno da ne mogu biti jedini.

U bezbrojnim susretima svjedočili smo da žrtve nemaju zadršku da iskažu podršku jedni drugima, pozovu na procesuiranje svih odgovornih bez obzira sa koje strane dolazili, zajednički obiđu mjesta stradanja i odaju počast svim žrtvama.

To su važni koraci na dugoj stazi izgradnje povjerenja neophodnog za izgradnju mirnog, stabilnog i prosperitetnog društva.

Livno

Državno tužilaštvo podiglo je optužnicu protiv Muhameda Ibrahimovića zvanog Hamčo za zločine počinjene protiv civilnog stanovništva srpske nacionalnosti na području Livna 1992. godine. Tereti da je u svojstvu zapovjednika Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Livno počinio zločine u prostorijama Osnovne škole Ivan Goran Kovačić koja je korištena kao zatočenički objekat za zarobljene civile srpske nacionalnosti. Optužen je za zločine koje je počinio zajedno sa drugim pripadnicima HVO, uključujući mučenje, zlostavljanje, premlaćivanje i druge nečovječne postupke prema zatočenim civilima, što je rezultiralo smrću trojice civila i trajnim posljedicama za fizičko i psihičko zdravlje zatočenika.

Ovaj objekat smo obilježili 20.10.2016. godine.

Žepče

Protiv Luke Babića, Alojza Vrbića zvanog Vrba, Marinka Martića zvanog Žilo, Franje Jozića, Viktora Markanovića zvanog Karika, Slavka Spajića zvanog Spaja i Ive Mrkonjića zvanog Cvaka, koji su tokom 1993. i 1994. postupali u svojstvu pripadnika Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i civilne policije u Žepču, Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu za ratne zločine nad više desetina civila bošnjačke nacionalnosti, koji su bili nezakonito zatočeni u improviziranim zatvorskim objektima – uključujući mučenja, zlostavljanja, premlaćivanja i druga nečovječna postupanja, od kojih posljedica su neke osobe preminule. Takođe se terete za nezakonito izvođenje na prinudne radove u zonu ratnih dejstava, kada je više osoba poginulo a veći broj je ranjen, nakon čega im nije pružena adekvatna medicinska pomoć, te za silovanje.

Jedan od navedenih zatočeničkih objekata je Silos, koji smo obilježili 06.02.2021. godine.

Takođe, ovaj objekat smo posjetili i 4.3.2023. godine sa bivšim logorašima, uz podršku mirovnih aktivista, novinara i ratnih veterana, u organizaciji Centra za nenasilnu akciju koji je organizovao zajednički obilazak i obilježavanje četiri silosa, bivša zatočenička objekta, te “željezni most” u Doboju, mjesto strijeljanja zarobljenih civila.

Hrasnica

Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv deset osoba za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika u naselju Hrasnica kod Ilidže. Optužnica je podignuta protiv Enesa Zukanovića, Fikreta Prevljaka, Emira Redžovića, Vahida Alađuza, Rasima Okerića, Mustafe Gegaja, Muje Vatreša, Vahida Muharemovića, Mirsada Tuzlaka i Senahida Godinjaka koji  u svojstvu komandanata i pripadnika Armije RBiH počinili ratne zločine nad žrtvama srpske nacionalnosti s područja naselja Hrasnica, Butmir i Sokolović-Kolonija. Optuženi se terete za zločine nad oko stotinu civila srpske nacionalnosti, među kojima je bilo žena, starih osoba i maloljetnika, koji su bili nezakonito zatočeni u logorima i objektima za zatočenje na području Hrasnice, kao i zločine nad zarobljenicima srpske nacionalnosti, koji su odvođeni na prisilne radove u zoni ratnih dejstava, gdje su bili izloženi ranjavanju i povredama sa smrtnim posljedicama, ili su ubijeni od strane stražara.

Objekte na području Hrasnice smo obilježili 28.10.2023. godine.

Iako ove optužnice stižu skoro tri decenije poslije završetka rata, za veliki broj preživjelih žrtava i prekasno, pokazatelj su da ratni zločini ne zastarijevaju i da će u konačnici ishod ovih predmeta dati jasniju sliku o boli i patnji koju su ljudi proživljavali, te pružiti bar neku satisfakciju da zločini neće proći nekažnjeno.

The post Podignute optužnice za više lokacija koje smo obilježili u godinama iza nas appeared first on ONMS.

U suradnji sa aktivistima iz Inicijative mladih za ljudska prava iz Hrvatske ovoga puta smo proširili akciju izvan granica BiH. Njihovi članovi su obilježili dva neobilježena mjesta stradanja: Ribnjak u Marinom selu u Požeško-slavonskoj županiji te ranije i Paviljon broj 22 na Zagrebačkom Velesajmu u Zagrebu.

Deset godina obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja

Inicijativa obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja je svoj rad počela 2015. godine s ciljem podizanja svijesti o mjestima stradanja, lokacijama ratnih zločina, zatočenja, ubojstava i drugih primjera kršenja ljudskih prava, a koja su u svojim lokalnim zajednicama prešućena i predmet poricanja. Najčešće je tako jer su žrtve zločina bili pripadnici manjinske zajednice, a tematiziranje neobilježenih mjesta stradanja manjinskih zajednica je u sukobu s jednom od tri bosanskohercegovačke paraistine o ratu devedesetih. Upravo zbog toga, uvidjeli smo važnost tematiziranja i podizanja svijesti o neobilježenim mjestima stradanja. Do sad smo obilježili preko 150 neobilježenih mjesta stradanja te posjetili skoro svaki grad i općinu u Bosni i Hercegovini.

Jedno od najvažnijih postignuća u skoro deset godina rada je suradnja s ljudima iz svih dijelova BiH. Našim akcijama priduživali su se ratni veterani svih zaraćenih vojski, predstavnici udruga logoraša i zatočenika, predstavnici udruga civilnih žrtava i njihovih obitelji, strani i domaći novinari te što je najvažnije mladi ljudi koji su zainteresirani za pošten odnos prema prošlosti i konstruktivnu memorijalizaciju. Ta suradnja nam je jako važna zato što ona pokazuje da su mogući iskoraci u bolnim temama suočavanja s prošlosti i memorijalizacije te da postoji volja i potreba, među običnim ljudima, žrtvama, onima koji su osjetili šta znači rat, da se nešto radi na ratnom naslijeđu koje nam je zajedničko.

Glas i opomena

U dvadesetoj akciji obilježavanja, koja je počela na području Zvornika, pridružio nam se Nedžad Avdić  svjedok genocida. Tada sedamnaestogodišnji Nedžad, u srpnju/julu 1995. preživio je strijeljanje na platou ispod Brane crvenog mulja u Petkovcima kod Zvornika kada su nakon zarobljavanja poslije pada Srebrenice, u onome što će kasnije biti brojnim sudskim presudama okarakterizirano kao genocid, jedinice Vojske Republike Srpske, strijeljale  najmanje 814 ljudi.  To strijeljanje preživjeli su samo Nedžad i još jedna osoba, te su zajedno četiri dana i četiri  noći lutali, dok se nisu domogli teritorija pod kontrolom Armije BiH. Nedžadova nevjerojatna priča i iskustvo koje je preživio paralizira i ostavlja bez riječi, ali način na koji on govori o svom iskustvu, smirenost i želja za životom koju pokazuje govori nam kako se ipak može i mora ići dalje, te kako se svim silama moramo truditi da se nikad nikome više ne ponove genocid, ni drugi oblici ratnih stradanja.

Nedžad nam je, prilikom obilježavanja platoa ispred brane u Petkovcima te Osnovne škole Desanka Maksimović u Petkovcima u kojoj je bio zatočen prije odvođenja na egzekuciju, prenio kako je njegova misija da zbog masovnog negiranja genocida i zbog žrtava koje ne mogu same govoriti, bude glas koji će opominjati buduće generacije da se ovakvo zlo više nikad ne dogodi.

Nakon lokacija na području Zvornika dvadesetu akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja smo nastavili obilježavajući objekt Klaonice u Puračiću kod Lukavca. Objekt Klaonice je tijekom 1992. godine služio kao mjesto zatočenja osoba srpske nacionalnosti s područja Lukavca. Zatočenici su bili podvrgnuti nehumanom i ponižavajućem postupanju te ispitivanjima i zlostavljanjima.

Prelazak nevidljivih granica

Prilikom obilježavanja mjesta stradanja na području grada Prnjavora, pridružili su nam se naši dugogodišnji suradnici, članovi Udruženja ratnih zarobljenika Dervente, te smo tom prilikom obilježili objekte Kožare u Vijaci kod Prnjavora, te tvornicu cipela Sloga u Prnjavoru. Obje te lokacije su tijekom 1992. služile kao mjesta zatočenja za osobe bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Prnjavora i Dervente, a objektima su upravljale jedinice Vojske Republike Srpske i Policije Republike Srpske. Zatočenici su bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, ponižavajućim postupanjima, ispitivanjima i zlostavljanjima.

Iako su na području Prnjavora u zadnjem ratu ponajviše stradali Bošnjaci i Hrvati, pridruživanjem našoj akciji obilježavanja, predstavnici Udruženja ratnih zarobljenika iz Dervente koje okuplja ponajviše zatočenike srpske nacionalnosti, a koji su bili žrtve vojnih formacija sastavljenih ponajviše od Hrvata i Bošnjaka, zajedno sa nama su posjetili mjesta stradanja u Prnjavoru i pokazali da postoji mogućnost premošćavanja nevidljivih granica suosjećanja i sjećanja među sukobljenim stranama u BiH. Takvi iskoraci su ključni u izgradnji mira u BiH jer omogućavaju zajedničko i univerzalno sjećanje na proživljenju patnju kao i izgradnju povjerenja, nasuprot partikularnom sjećanju unutar nacionalnih zajednica koje samo produbljuje razlike i udaljava zajednice jedne o drugih.

Mjesta stradanja na području Teslića

Dvadesetu akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja smo završili obilježavanjem objekata na području Teslića. Zgrada nekadašnje teritorijalne obrane u Tesliću služila je kao mjesto zatočenja za osobe bošnjačke i hrvatske nacionalnosti s područja Teslića koja je bila pod kontrolom snaga Vojske Republike Srpske te rezervnog sastava policije točnije jedinice “Miće”. Zatočenici su bili podvrgnuti ispitivanjima, zlostavljanjima i premlaćivanjima, a tijekom kolovoza/augusta 1992. 40 zatočenika iz ovog zatočeničkog objekta je ubijeno.

Objekti skladišta u Pribiniću kod Teslića služili su kao mjesto zatočenja za više od 200 osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Teslića. Zatočenici su bili zlostavljani i premlaćivani, a više zatočenika je uslijed zlostavljanja i preminulo. Zaseok Bebe na putu od Teslića prema planini Borje, je neobilježeno mjesto stradanja u kojem je izvršeno masovno strijeljanje 28 osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su prethodno bili zatočeni u objektima na području Teslića. Zatočenici su dovedeni do prethodno pripremljene masovne grobnice u zaseoku Bebe, i tu ubijeni.

Obilježavanje lokacija u Republici Hrvatskoj

Dvadesetoj akciji obilježavanja koja se odvijala na području BiH pridružili su se i aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava iz Republike Hrvatske koji su obilježili neobilježeno mjesta stradanja Ribnjak u Marinom selu u Požeško Slavonskoj županiji. Lokacija Ribnjak tijekom 1991. godine bila mjesto zatočenja za osobe srpske nacionalnosti od kojih je najmanje 18 od posljedica zlostavljanja, mučenja i premlaćivanja u navedenom objektu preminulo. Upravu nad objektom imale su jedinice vojne policije 76. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde Republike Hrvatske.

I ranije smo surađivali sa aktivistima i aktivisticama Inicijative kada su 2018. obilježili neobilježeno mjesto stradanja Paviljon broj 22 na Zagrebačkom velesajmu koji je služio kao mjesto zatočenja i ubijanja osoba srpske nacionalnosti s područja Zagreba tijekom 1991. godine.

Svjetionici mira

Ovih 20 akcija obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja nije bilo moguće bez pojedinaca koji su bili spremni pričati o svome bolu, o strahovima, o proživljenim noćima kad su bili zatočeni u objektima, koji im i danas, za odavanje pošte, ostaju nedostupni. Mnogo toga ne bi bilo moguće bez Nadežde koja je skupila hrabrost i pridružila nam se 2018. u akciji obilježavanja i po prvi put nakon 13. septembra/rujna 1995. godine posjetila Bravnice kod Jajca, gdje je ranjena nakon što je napadnut izbjeglički autobus u kojem je bila.. Ne bi bilo moguće ni bez preminulog Stane,našeg velikog prijatelja, suradnika i podrške, koji je kao bivši logoraš i vojnik HVO-a obišao sa nama 5,6 lokacija u Mostaru, obilježio mjesta u kojima je  bio zatočen, kao i mjesta gdje je vojna formacija kojoj je on pripadao držala ljude zatočenim te tako ukazao na potrebu primjerene memorijalizacije zbog budućih generacija. Puno bi nam teže bilo da na terenu sa nama nije bilo Edina, s kojim obilazimo područja oko Prijedora, Srednju Bosnu i dalje, a koji sa svojim životom i primjerom biva svjetionikom kako jedna osoba može biti i ratni veteran, i logoraš, i mirovni aktivist, i raditi toliko puno pozitivnih promjena i iskoraka ka miru oko sebe.

Pomogli su nam i Drago, Ekrem, Spasoje, Strikan, Đoko, Slaviša, Perica, pokojni Anđelko, Nedžad, prof. Omerika, i mnogi drugi koje smo sretali, sa njima obilježili 150 lokacija, nekad nepristupačnih, kao što su jame, ruševine, mnoge škole, domovi kulture, bivše tvornice i hale, razna skladišta i pravili ono najvrijednije što svako od nas pojedinačno može napraviti, to je ljudski korak ka boljem i pravednijem društvu. Ljudski korak u odavanju počasti, u primjerenoj memorijalizaciji koja nam je svima potrebna, a posebno budućim generacijama. Od ovih pojedinaca dolazi poticaj za promjenu i osobna veza koja je ključna kako se bi se bolne točke naše zajedničke prošlosti napokon krenule liječiti i prevazilaziti.

Zajedno sa ovim vrijednim pojedincima, proteklih deset godina, i članovi tima koji obilježava mjesta stradanja Amer, Tamara, Dalmir, Čedo, Ajdin, rasli su, suočavali se sa bolnim mjestima koje su u, zajednicama odakle oni dolaze, predmet šutnje i negiranja te su pokušali zajedno promijeniti, na pošten način, sjećanje i memorijalizaciju na našu bolnu i složenu prošlost, na žrtve, na one kojih više nema, a čije su priče ključne kako bi krenuli zajedno liječiti naše društvo i miriti se na pošten način. Sa Amerom smo bili u Zavidovićima, na 13. Kilometru, sa Tamarom u Zvorniku, ali i u Sarajevu, sa Čedom u njegovom Bratuncu i Hadžićima, Ajdin i Dalmir su zajedno u dva navrata odlazili u Livno i obilježavali neobilježena mjesta stradanja.

Upravo je to onaj element koji je potreban kako bi se radili ovi iznimno potrebni iskoraci u izgradnji mira, te kako bi, sjećajući se na svo zlo koje nam se dogodilo, osigurali da nam se nikad više ne ponovi. Ovi mali koraci od običnih ljudi, od naših suradnika, pojedinaca ali i članova tima, ključni su za poticanje tih promjena odozdo, od temelja, a temelj su ljudi, oni su naši svjetionici mira.

Video sa akcije:

The post Svjetionici mira appeared first on ONMS.

Obraćamo Vam se povodom Vašeg medijskog istupa za SRNU dana 27.11.2024, u kojima navodite da tokom proteklog rata nije bilo ratnih zločina na području Grada Prnjavora, te kako aktivnost Centra za nenasilnu akciju vidite kao provokaciju.

Objekti koje smo obilježili na području Prnjavora su mjesta na kojem su izvršeni ratni zločini odnosno zločin protiv čovječnosti a te su činjenice utvrđene pravosnažnim i konačnim sudskim presudama Biljani Plavšić, Radoslavu Brđaninu, Mići Stanišiću te Stojanu Župljaninu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Draže Lakić i Vladimir Budišić su takođe osuđeni pred Okružnim sudom u Banja Luci, za ratne zločine počinjene na području opštine Prnjavor.

Inicijativa Obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja koja djeluje uz podršku Centra za nenasilnu akciju Sarajevo – Beograd je u proteklih deset godina obilježila preko 150 neobilježenih mjesta stradanja širom BiH i Hrvatske ne praveći razliku među žrtvama i pokušavajući dostojanstveno memorijalizirati patnju žrtava zločina počinjenih u proteklom ratu.

Više informacija možete pogledati na našoj web stranici onms.nenasilje.org

Posjetili smo skoro sve gradove i lokalne zajednice u BiH te u njima postavili svoje improvizirano spomen obilježje kojim podsjećamo na zločine koji su se na tim mjestima događali. Takvim akcijama želimo prekinuti zavjet šutnje koji vlada o tim zločinima a posebno želimo uticati na negiranje ratnih zločina koje je u BiH opšteprisutna pojava.

Nije nam bio cilj provocirati kada smo obiljležavali mjesta na kojima su žrtve bile srpske nacionalnosti (bivša Dobrovoljačka ulica u Sarajevu, Bravnice kod Jajca, Brčanska malta u Tuzli, “13. Kilometar” u Kamenici kod Zavidovića, bivša kasarna u Čelebićima kod Konjica …) tako da nam ni ovaj put cilj nije bio provokacija ukazujući na žrtve u Prnjavoru.

Naše aktivnosti su usmjerene ka konstruktivnoj memorijalizaciji i izgradnji trajnog i stabilnog mira na prostoru bivše Jugoslavije utemeljenom na poštenom odnosu prema prošlosti.

U ime Inicijative Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja i Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd,

Tamara Zrnović, Nenad Vukosavljević, Amer Delić, Dalmir Mišković, Čedomir Glavaš, Ivana Franović, Ajdin Kamber, Katarina Milićević, Nedžad Novalić, Radomir Radević i Davorka Turk.

The post Otvoreno pismo i reakcija na izjavu gradonačelnika Prnjavora appeared first on ONMS.

Centar za nenasilnu akciju od 2015. godine sprovodi akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja u BiH i do sada su u Bosni i Hercegovini obilježili više od 140 lokacija.

Osnovna škola „Desanka Maksimović“ u Petkovcima i Brana crvenog mulja kod Zvornika, Fabrika obuće „Sloga“ u Prnjavoru i “Kožara” u obližnjoj Vijaci, objekat „Klaonica“ u mjestu Modrac kod Lukavca i  druga mjesta na području Teslića prepoznati su kao mjesta zatočenja u više presuda Haškog tribunala, Suda Bosne i Hercegovine i drugih sudova u BiH, te je za zločine počinjenje na ovim lokacijama osuđeno više osoba. Do danas, nijedno od ovih mjesta nije obilježeno, a o samim mjestima zatočenja i sudskim procesima više informacija je dostupno na stranici Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja u BiH.

Osim što mnoga mjesta stradanja, među kojima su i zatočenički objekti, do danas nisu obilježeni, bivšim zatočenicima, preživjelim i porodicama ubijenih nerijetko se onemogućuje ili otežava pristup ovakvim mjestima. Posjeta ovakvim mjestima i njihovo obilježavanje, ujedno je i poziv vlastima, posebno onim na lokalnom nivou, da žrtvama koje se bore za pravo na sjećanje budu podrška, a ne prepreka, da im omoguće nesmetan pristup lokacijama, kao i trajno obilježavanje ovakvih mjesta, poručuju iz Centra za nenasilnu akciju.

Osnovna Škola „Desanka Maksimović“ u naselju Petkovci, opština Zvornik, je u periodu od 14. do 16. jula/srpnja 1995. služila kao mjesto zatočenja za pripadnike bošnjačke nacionalonosti sa područja Zvornika, Srebrenice i okolnih mjesta. Vojnici VRS su 14. jula 1995. godine prevezli zatočenike sa mjesta zatočenja u Bratuncu do osnovne škole u  Petkovcima, gdje su ih maltretirali i mučili, a veliki broj zatočenika je ubijen. Noću 14. jula/srpnja ili rano ujutru 15. jula/srpnja 1995. godine preostali zatočenici su prevezeni do Brane crvenog mulja, u blizini Petkovaca gdje je izvršeno njihovo masovno pogubljenje.

Nedžad Avdić, koji danas živi u Srebrenici, jedan je od dvojice preživjelih strijeljanja na brani Crvenog mulja. Nastoji ovu priču otrgnuti od zaborava, bio je svjedok pred Haškim sudom i koautor je knjige „Ja, haški svjedok“.

“Nekad sam mislio da uopšte ne treba govoriti o ovome i da su stvari jasne. Imao sam hladan odnos prema Srebrenici, stradanju i svemu, te da je sve viđeno i jasno. Ali kako godine prolaze, uviđam da treba obilježiti ovakva mjesta, zbog masovnog negiranja. Ne zbog nas žrtava, nego zbog budućih generacija. Na taj način će se priznati patnja žrtava, odat će se počast onima koji su nevino ubijeni bez ikakvog razloga. Podržavam sve ovakve aktivnosti koje ljudi čine i mislim da je to put ka budućnosti. Bez istine, priznavanja zločina i suočavanja s tim, nema iskrenog, trajnog mira. Kao žrtvu me jako boli to negiranje i šutnja, ne samo onih koji su činili zločine, nego šutnja cijelog društva. Šutjeti ne treba o tome, ne da bismo pozivali na mržnju, nego da se suočimo s time na jedan pravi način”, kaže Avdić.

Tokom ove akcije obilježen je i objekat “Klaonica” u mjestu Modrac, opština Lukavac, koji se  koristio se kao zatočenički objekat za civile srpske nacionalnosti sa područja sela Puračić i okolnih mjesta, od juna/lipnja do oktobra/listopada 1992. godine.

Obilježavanju Fabrike obuće „Sloga“ u Prnjavoru, koja je od maja/lipnja do polovine septembra/rujna 1992. godine služila kao mjesto zatočenja za osobe bošnjačke nacionalnosti, pridružio se i Drago Knežević, predsjednik Udruženja ratnih zarobljenika Grada Derventa.

“Ja sam sa ovom organizacijom po čitavoj BiH obilazio mjesta stradanja sva tri naroda i zadovoljstvo mi je kada dođemo da obilježimo mjesta stradanja i ljudi drugih vjeroispovijesti koji su bili u logorima. Kad to posjetim, ja se sjetim logora u Derventi i onoga kroz šta sam ja prošao. Suosjećam se sa tim ljudima, bez obzira na vjeru. Mada, političari se ne slažu s tim, ali ipak je to stradanje i sve što smo mi proživljavali u Derventi u logorima, to su i oni proživljavali u drugim logorima po čitavoj BiH, bez obzira na vjeru i naciju. I u nas je bilo u Derventi ljudi u logorima koji su ubijani, a evo i u Prnjavoru sam čuo da je ubijen jedan čovjek muslimanske vjeroispovijesti koji ništa nije bio kriv, doveden je od kuće isto kao što smo dovođeni i po drugim logorima. Važno je da se djeca sa sve tri strane upoznaju sa stradanjem i patnjama u logorima, da uvide sličnosti u stradanjima svih, jer zločinci kao da su prepisivali jedni od drugih. Ja kad dođem i posjetim logor gdje su ljudi bili, odmah vidim sebe, a i druge ljude kroz šta su prošli. Mi koji smo prošli logore, iz sva ti naroda, kad se sastanemo i kad počnemo pričati šta su nam činili, to je sve slično. Suosjećam se s tim jer znam kroz šta su oni prošli i onda prorade emocije. Volim se sastati s tim ljudima i podijeliti tu muku. Nakon toga nam svima bude lakše. Svakog bivšeg logoraša gledam kao brata po patnji, jer i on je prošao ono što sam prošao ja. Nema drugog puta, jer svako ko je prošao patnju koju sam ja prošao, za mene je ja”, rekao je Drago Knežević.

U Vijaci, opština Prnjavor, obilježen je kao mjesto stradanja i zatočenički objekat za civile bošnjačke i hrvatske nacionalnosti s područja općine Derventa koji je u postojao u periodu proljeće – ljeto 1992. godine. Zatočenici su bili podvrgnuti nehumanim uvjetima i svakodnevnim zlostavljanjima, ispitivanjima i premlaćivanjima. Jedan zatočenik je preminuo uslijed nanešenih povreda.

Aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) uz podršku Centra za nenasilnu akciju obilježili su lokalitet „Ribnjak“ u Marinom selu na području grada Lipika. Na ovom lokalitetu postojao je improvizirani zatočenički objekat u kojem je bilo zatočeno najmanje 24 civila od kojih je njih 18 preminulo. Lokalitet „Paviljon 22“ Zagrebačkog velesajma, koji su ovi aktivisti također ranije obilježili, korišten je kao zatočenički objekat za srpske civile koju su, nakon maltretiranja, u najvećem broju odvedeni do Pakračka Poljane i tu ubijani. Za ratne zločine vezana za ova dva lokaliteta osuđeno je više pripadnika MUP-a Republike Hrvatske i Zbora narodne garde (ZNG).

“Obilježavanjem improviziranog zatvora u Ribnjaku u blizini Marinog Sela u Požeško-slavonskoj županiji mjestom stradanja građana Republike Hrvatske srpske nacionalnosti protivimo se prisilnom zaboravu i zanemarivanju žrtava koje su krajem 1991. i početkom 1992. bile protupravno zatvarane, mučene i ubijane. Odavanjem počasti žrtvama koje nisu hrvatske nacionalnosti protivimo se dominantnom narativu koji zanemaruje, relativizira i negira stradanja ‘onih drugih’, a koji prevladava u Hrvatskoj. Time potičemo i zagovaramo odgovornu kulturu sjećanja koja iskazuje poštovanje prema svim žrtvama rata, bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost“, pojašnjava Margareta Blažević iz Inicijative mladih za ljudska prava.

Za vrijeme rata, nekoliko objekata na području Opštine Teslić je služio za zatočenje osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. U ovoj akciji, aktivisti Centra za nenasilnu akciju su obilježili nekadašnju zgradu Teritorijalne odbrane Teslić a danas stabenu zgradu u centru grada, gdje su bili zatočeni, premlaćivani i ubijani zatočenici bošnjačke nacionalnosti. U selu Pribinići mjesto zatočenja za 200 osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti bili su Društveni dom, pošta i skladište poljoprivredne apoteke. U noći između 17. i 18. juna/lipnja 1992. godine iz zatočeničkih objekata u selu Pribinići, odvedeno je, streljano i zakopano u masovnu grobnicu 18 zarobljenika bošnjačke nacionalnosti na lokalitetu “Bebe” na planini Borje. Tokom ove akcije obilježen je širi zaseok Bebe na planini Borje.

“U 20. po redu akciji obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja posjetili smo neobilježena mjesta stradanja u Podrinju i Posavini. Već 10 godina obilazimo mjesta stradanja, ne praveći razliku između mjesta stradanja i patnje svih žrtava, te smo do sada obilježili 150 takvih  mjesta.  Već deset godina prelazimo imaginarne granice sjećanja koje postoje da bi sjećanje ograničilo i neke žrtve isključile. Mi nudimo jednu drukčiju kulturu sjećanja u kojem ima mjesta za sve žrtve, sjećanje nije ograničeno isključivo na pripadnike jednog naroda i ta kultura sjećanja pokazuje jednu solidarnost i podršku koji obični ljudi pružaju jedni drugima. Obilježavanju neobilježenih mjesta stradanja, koja su najčešće peredmet šutnje i negiranja, do sada se pridružio veliki broj ljudi i tu se vidi a ta solidarnost prelazi etničke ili državne granice, neko ko je bio zatočenik solidariše se sa svakim zatočenikom bez obzira ko je on bio i ko ga je zatočio. To nam je posebno važno upravo”, istakla je Tamara Zrnović, članica Centra za nenasilnu akciju.

Video sa akcije obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja možete pogledati ovdje:

The post Mirovni aktivisti obilježili neobilježena mjesta stradanja u Zvorniku, Lukavcu, Prnjavoru i Tesliću appeared first on ONMS.

Ovog puta smo u još jednoj akciji obilježavanja posjetili sljedeće lokacije:

Zadnja stanica Štrpci

Kada krivudava pruga od Beograda do Bara pokuša zaobići ili probiti visoke planine Zlatibora i Sandžaka te se spustiti u dolinu Lima, jednom svojom trasom izlazi iz Republike Srbije i ulazi u Bosnu i Hercegovinu. Upravo je ta nesretna okolnost kumovala jednom od najupečatljivijih ratnih zločina koji se dogodio na području BiH. Znajući da pruga jednim dijelom ide kroz područje gdje su oni gospodari života, smrti i rata, paravojna jedinica Osvetnici iz Višegrada na čelu s Milanom Lukićem tog 27.2.1993.g. na željezničkoj stanici Štrpci u blizini Rudog presreću putnički vlak 671 koji je putovao iz Beograda ka Baru. Nasilno vršeći pretres, odvajaju iz vlaka 19 civila koji su zbog svog pogrešnog imena i prezimena, odnosno pogrešne nacionalne pripadnosti bili meta pljačkašima i zločincima. U svoj toj zbrci, vidjevši da se nešto čudno događa te vjerujući kako ipak postoje neka pravila, red i zakon, odvajanju civila bošnjačke nacionalnosti usprotivljuje se Tomo Buzov, oficir JNA, rodom Kaštelanin, koji je krenuo u posjetu sinu koji je bio na odsluženju vojnog roka JNA u Podgorici. Vjerujući kako može urazumiti “Osvetnike”, pitajući ih “čija ste vi to vojska? ”i ne sluteći kako je ovo i njegova zadnja stanica na putovanju, Tomo Buzov pokušava pomoći otetim putnicima. No kako to obično biva, “osvetnici” otimaju i njega te nakon što mu pronalaze vojnu iskaznicu JNA, njega prvog ubijaju kako bi sakrili tragove dok ostale otete putnike potom vode u selo Mušiće te ih nakon toga ubijaju i bacaju u rijeku Drinu. Do sad su pronađena samo četiri tijela ubijenih putnika dok se za ostalima još uvijek traga.

Željezničku stanicu Štrpci smo u posljednjoj akciji obilježavanja posjetili zajedno s našim partnerima, ratnim veteranima iz Podrinja, pripadnicima Vojske Republike Srpske i Armije Bosne i Hercegovine, Krstom Rakićem, Mesudom Kumrom i Suljom Đogom, koji već godinama rade na izgradnji povjerenja i pomirenju u svojim lokalnim zajednicama te koji su spremni na teške i bolne iskorake usmjerene ka bar simboličnom ispravljanju nepravdi koje smo jedni drugima uradili u prošlosti. Zajedno smo postavili privremeno spomen obillježje na stanici u Štrpcima, tablu kojom podsjećamo kako je na toj lokaciji neobilježeno mjesto stradanja. Istu tablu već osam godina postavljamo na svim lokacijama koje posjećujemo te na isti način odajemo počast svim stradalima.

Put smrti

U Kalinovik se mora doći s razlogom, teško da vam ovo malo planinsko mjesto može biti usput. Po čuvenju današnjih dana poznato jedino kao rodno mjesto haškog osuđenika i bivšeg generala Vojske Republike Srpske Ratka Mladića čiji vas mural u gargantualskoj veličini dočekuje na ulazu u mjesto. Lokalni ljudi će vam pak reći svoju ruralnu legendu kako je tu Adolf Hitler služio svoj vojni rok ma koliko to bilo fizički neizvedivo. Mi smo u Kalinovik došli radi obilježavanja mjesta stradanja iz proteklog rata, u kojem su Bošnjaci s područja Kalinovika zatvarani, mučeni i ubijani na brojnim lokacijama na području ove općine.

Barutni magacin nedaleko od Kalinovika služio je tijekom ljeta 1992. godine kao centralna lokacija na koju su sprovođeni Bošnjaci s okolnih područja. Taj bivši objekt JNA koji sada služi kao štala za stoku, svojim izgledom ali i rezbarijama datuma i imena iz 1992. godine na zidovima, na prvu izgleda kao da je rat tek sad stao i da su zatočenici, njih 87, još jučer odatle izvedeni i odvedeni na put smrti.

Prilikom obilježavanja mjesta stradanja na području Kalinovika pridružio nam se i predstavnik organizacije “Istina Kalinovik 92.” Amer Kadić koji nam je objasnio kako su iz Barutnog magacina zatočenici prevoženi prema Foči i drugim lokacijama, a što je za njih najčešće značilo, put bez povratka, put smrti, te da su prilikom svakog stajanja ubijani i zakopavani usput.

Tako je bilo i kad se krenulo prema Mekim brdima, nekadašenjem vojnom poligonu JNA, poznatom po izrazitoj hladnoći i teškim uvjetima. Meka brda su tog ljetnog dana bila i zadnja stanica na putu smrti Bošnjaka Kalinovika kada su od strane pripadnika Vojske Republike Srpske ubijeni i zakopani. Amer nas je odveo do lokacije gdje su pronašli tijela ubijenih, te nam je objasnio kako udruga žrtava “Istina Kalinovik 92.” već dugo pokušava dostojno obilježiti navedena mjesta stradanja te su uslijed nemogućnosti na ovoj lokaciji, na drveću, sprejom napisali kako se tu radi o mjestu smrti te da su tu pronađeni ubijeni. Osim Mekih brda, zajedno smo obilježili i mjesto stradanja na prijevoju Rogoj na magistralnom putu između Sarajeva i Foče gdje su također ubijani zatočenici s područja Kalinovika.

Hrasnica – Sjeme budućim generacijama

U devetnaestoj po redu akciji obilježavanja osim lokacija na području Kalinovika i Rudog, obilježili smo i zatočeničke objekte u sarajevskom prigradskom naselju Hrasnici. Podrumske prostorije kao i okolne garaže koje su se nalazile oko tadašnje vojne komande Armije RBiH služile su kao zatočenički objekt za civile i vojnike srpske nacionalnosti koju su to dovođeni iz okolnih područja. Zatočenici su bili ubijani te su bili i podvrgnuti nehumanim uvjetima, premlaćivanjima i zlostavljanjima dok su ženske zatočenice bile podvrgnute seksualnom zlostavljanju i silovanjima.

Obilježavanju mjesta stradanja na području Hrasnice pridružio se i Edin Ramulić, bivši pripadnik ARBiH, logoraš i mirovni aktivist koji već godinama predano i odlučno radi na izgradnji kulture sjećanja i mira. Edinovo pristustvo ulilo nam je povjerenje i očvrsnulo nas u zajedničkoj misiji izgradnje mira te nam još jednom potvrdilo kako je ovakve iskorake potrebno činiti i kako ovime sijemo sjeme čije će plodove brati buduće generacije.

Inicijativa obilježavanja neobilježnih mjesta stradanja nakon same akcije obilježavanja na terenu nastavlja aktivnost stvaranjem mape neobilježenih mjesta stradanja koju možete pronaći na linku. Na ovaj način, bilježeći sve one lokacije koje smo obilježili te dokumentirajući što se dogodilo na njima u digitalnom formatu, omogućavamo novim generacijama da lakše, jednostavnije i pouzdanije dođu do informacija o tome što se sve zbivalo tijekom posljednjeg rata. Također, na ovaj način omogućavamo da i one lokacije, koje zbog nemogućnosti postavljanja memorijala još uvijek nisu obilježene, bar na ovaj način u digitalnoj sferi imaju podsjetnik o onome što se tu dogodilo. Podsjećamo kako nam se ne bi ponovilo.

Video sa akcije:

The post Zadnja stanica appeared first on ONMS.

Željeznička stanica u mjestu Štrpci kod Rudog ni do danas nije obilježena kao mjesto otmice 20 putnika. Takvu i slične nepravde već godinama nastoje ispraviti aktivisti iz Bosne i Hercegovine koji uz pomoć Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd mapiraju i obilježavaju neobilježena mjesta stradanja. U 19. akciji po redu obilježili su dvije lokacije koje su bile zatočenički objekti pod kontrolom jedinica ARBiH na području Hrasnice kod Ilidže, zatočeničke objekte i mjesta egzekucija i masovnih grobnica bošnjačkih žrtava na širem području Kalinovika te željezničku stanicu Štrpci kod Rudog gdje su  pripadnici paravojne formacije „Osvetnici“, iz voza koji je saobraćao na pruzi Beograd-Bar 1993. oteli dvadeset putnika nesrpske nacionalnosti koje su potom ubili u mjestu Mušići, a kasnije tijela bacili u jezero Perućac.

Aktivistima se na području Kalinovika pridružio i Amer Kadić, član Udruženja „Istina Kalinovik ‘92“ koje nastoji obilježiti zatočeničke objekte za Bošnjake kao i lokacije egzekucija i masovnih grobnica na području Kalinovika.

„U „Barutnom magacinu“ kojeg smo upravo obilježili bilo je zatočeno 80 osoba sa područja Kalinovika, pretežno muškaraca, tu su bili maltretirani, a potom su odvoženi kamionima do lokacije na Mehkim brdima i drugdje gdje su ubijeni. Ovdje ne postoji spomenik jer je ovo vojna imovina, dijelom i općinska, i mi tu nemamo nikakvu mogućnost dogovora sa Općinom Kalinovik. Udruženje svake godine dolazi i organizira obilježavanje stradanja, posjećujemo ovu i druge lokacije i mi ćemo ustrajati na tome da to obilježavamo dok god postojimo“, kazao je Kadić dodavši da bi za njih i za cijeli Kalinovik bio veliki pomak naprijed da se ova mjesta dostojno obilježe. U nemogućnosti postavljanja trajnog obilježja, preživjeli i porodice ubijenih su neke od lokacija, posebno one u šumskim predjelima, obilježili starim gumama, farbom i na druge načine. Osim „Barutnog magacina“ aktivisti su u ovoj akciji obilježili i lokacije egzekucije i masovnih grobnica na prevoju Rogoj kao i na lokalitetu Mehkih brda u okolini Kalinovnika.

Sud BiH osudio je za zločine počinjene na području Kalinovika Bundalo Ratka na 19 i Zeljaja Neđu na 15 godina zatvora te Đorđislava Aškrabu na 7 godina zatvora. Za zločine u Kalinoviku pred Haškim tribunalom osuđeni su Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić.

Više objekata na području Hrasnice kod Ilidže su u periodu od 1992. do 1994. godine služili kao zatočenički objekat za vojnike i civile srpske nacionalnosti. Objekti su bili pod upravom ARBiH, a zatočenici su držani u nehumanim uslovima i bili podvrgnuti ubistvima, zlostavljanju  i premlaćivanjima. Aktivisti su na području Hrasnice u ovoj akciji obilježili dvije lokacije zatočenja – podrumske prostorije u blizini jednog od solitera te obližnje garaže.  Za zločine na području Hrasnice pred Apelacionim sudom u Beogradu osuđen je Husein Mujanović na 4 godine i šest mjeseci zatvora. Sud Bosne i Hercegovine prvostepenom presudom oslobodio je Senada Gadžu, Zaima Laličića i Sulju Hebiba optužbi za zločine nad civilima u Hrasnici.

„Ovu aktivnost provodimo na području Bosne i Hercegovine od 2015. godine i do sada smo obilježili 140 lokacija. Ovom inicijativom želimo da potaknemo inkluzivnu kulturu sjećanja i suočavanje s prošlošću. Na ovoj stanici do danas ne postoji nikakvo obilježje koje će reći što se ovdje točno desilo i što bi bilo opomena budućim generacijama. Meni osobno znači mnogo što sam dio ove inicijative jer sudjelujem u nečemu što stvara pozitivnu promjenu u bosanskohercegovačkom društvu pa i šire. Nakon godina i godina isključive kulture sjećanja koja nije podrazumijevala zajedničko sjećanje na sve žrtve mi smo svim žrtvama pristupili jednako“, kazao je aktivista Dalmir Mišković. Aktivisti su tokom pripremnih sastanaka posjetili i mjesto stradanja u selu Bavčići kod Goražda te su održali sastanak sa udruženjem žrtava iz ovog mjesta. To mjesto stradanja je u međuvremenu obilježeno trajnim memorijalom, ali iz udruženja žrtava i dalje pozivaju nadležne institucije da događaje u ovom mjestu istraže i odgovorne procesuiraju.

Pripadnici paravojne formacije „Osvetnici“, iz voza 671 na pruzi Beograd-Bar u mjestu Štrpci, oteli su 27. februara 1993. dvadeset putnika nesrpske nacionalnosti, koje su potom ubili u mjestu Mušići a kasnije tijela bacili u jezero Perućac, na teritoriji Bosne i Hercegovine (BiH). Ubijeni su bili građani Prijepolja, Bijelog Polja, Beograda i Podgorice. Najstarija žrtva imala je 59, a najmlađa 16 godina. Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve, dok se za ostalim i dalje traga.

Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd 2020. zajedno sa mješovitom grupom ratnih veterana iz BiH, Hrvatske i Srbije odao je počast ubijenim u Štrpcima na zvaničnoj komemoraciji koja se svake godine organizira u Prijepolju u Srbiji.

„Nažalost, većina tijela ubijenih njihove porodice nikad nisu pronašle. Mjesta zločina se moraju otkriti na sve tri strane i obilježiti adekvatno da bi sljedeće generacije bile upućene o tome šta se dešavalo u ovim groznim vremena i da se to više nikad ne ponovi“, kazao je Krsto Rakić, ratni veteran i mirovni aktivista iz Rudog koji se aktivistima pridružio u Štrpcima.

Mesud Kumro, ratni veteran i mirovni aktivista iz Goražda, kaže da su osjećaji pomiješani kad god dolazi na ove i slične lokacije.

„To je osjećaj tuge i ljutnje da se mogao dogoditi tako težak zločin, da su ljudi mogli stradati samo zbog svog imena i prezimena. Zadovoljan sam što mogu da učestvujem u ovakvim aktivnostima, ponosan sam što sa učestvovao i posjećivao mjesta zločina nad svim ljudima“, kazao je Kumro. I u Prijepolju 2020. i ponovo u Štrpcima mirovnim akcijama se pridružio i Suljo Đogo, još jedan veteran iz Goražda.

„Žao mi je što ovo mjesto nije obilježeno i danas smo došli tu da to mjesto bilo kako obilježimo. Naša misija je da se saosjetimo sa svim žrtvama i sa njihovom rodbinom te da pokažemo našu humanost prema svim žrtvama. Mi smo obišli mnogo mjesta zločina, jednako smo gledali prema svakoj žrtvi i svakom zločincu i to je naša misija“, kazao je Đogo.

Obrad i Novak Poluga, Petko Inđić, Radojica Ristić, Dragan Šekarić, Oliver Krsmanović i Miodrag Mitrašinović su presudom Suda BiH osuđeni na po 13 godina zatvora jer su kao saizvršioci učestvovali u ubistvima 20 civila izvedenih iz voza na stanici u Štrpcima. Sud Bosne i Hercegovine osudio je i Bobana Inđića na 15 godina zatvora za isti zločin. Milana Lukića je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio na doživotnu kaznu zatvora zbog zločina počinjenih u Višegradu, a Sud BiH je početkom 2020. protiv njega podigao optužnicu zbog zločina u Štrpcima, koju je odbio primiti na služenju kazne u Estoniji, dok je Nebojša Ranisavljević na 15 godina zatvora osuđen u Crnoj Gori. Viši sud u Beogradu donio je 7. februara 2023. godine prvostepenu presudu kojom je optužene Gojka Lukića, Duška Vasiljevića i Jovana Lipovca osudio na kazne zatvora u trajanju od po 10 godina, a Draganu Đekić na kaznu zatvora u trajanju od pet godina zbog otmice putnika iz voza u mjestu Štrpci.

Ukupan broj obilježenih mjesta stradanja u BiH ovom 19. akcijom je dostigao broj od 140. Popis obilježenih lokacija sa podacima o počinjenim zločinima i procesuiranju odgovornih kao i mapa mjesta stradanja dostupni su na web stranici onms.nenasilje.org

Video sa akcije obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja možete pogledati ovdje:

The post U Rudom, Kalinoviku i Ilidži obilježena mjesta stradanja appeared first on ONMS.

Obilježili smo sedam lokacija: nekadašnja Sportska dvorana Partizan, nekadašnji Hotel Posavina, objekat Stanice javne bezbjednosti (SJB),  mjesto stradanja dva dječaka u gradskom naselju Novo Brčko, Osnovna škola u Gornjem Rahiću, bivši objekat hladnjače Rasadnik u Okrajcima i nekadašnje Autobusko preduzeće Laser. Kada se ovima dodaju iz prethodne ONMS akcije obilježene lokacije: skladište građevinskog materijala u Gornjem Zoviku, Osnovna škola Boće i bivša kasarna JNA, kao i ostala mjesta stradanja u Brčkom: Savski most, logor Luka, Hadži-Pašina džamija, Bolnica u Brčkom …  dobija se dugačak, na žalost ne i konačan niz mjesta stradanja u Brčkom.

Niz koji je predugačak za čitavu jednu vječnost, a kamoli za par godina; prevelik za čitavu jednu planetu, a kamoli za jedan mali bosanski grad. Ako slijedeći Agambena znamo da je “logor mjesto u kojem je realizovana najapsolutnija conditio inhumana (neljudska situacija) koja je ikada postojala na zemlji, to je ono što na kraju vrijedi kako za žrtve tako i za potomke”, onda bismo za Brčko, tih ratnih godina 1992-1995, mogli reći da je bilo upravo to, (ne)mjesto, grad-logor.

Ratni dani u Brčkom su bili veoma teški, naročito zatočenje mnogih Bošnjaka i Hrvata u ovom gradu i to na više lokacija. Bilo je mnogo zlostavljanja, silovanja, ubistava kroz sve te objekte zatočenja ljudi. Mislim da je bilo oko 15 takvih objekata širom Brčkog, koja su kasnije sva zatvorena, a većina ljudi prebačena u logor Luka. Danas je samo Luka obilježena kao mjesto stradanja, dok sva ta ostala mjesta nisu”  kazao je Amir Didić, bivši logoraš i predsjednik Udruženja logoraša iz Brčkog, koji nam se pridružio prilikom obilježavanja mjesta stradanja.

Zavjet ćutnje

Selektivan pristup žrtvama, uglavnom baziran na njihovoj nacionalnoj pripadnosti ili češće na nacionalnoj pripadnosti počinilaca zločina, potpomognut strahom ili sramotom, duboko nepravedan i sputavajući, karakterističan je i za Brčko. Na desetine je mjesta stradanja u gradu, o kojima, uglavnom neobilježenim, se ili ne zna ili zna, ali se ne govori. Zavjet ćutnje. Selektivnost i nepravda time postaju dublje, bol veća, a povjerenje i pomirenje sve udaljeniji. Želeći da, prije svega, pošaljemo poruke solidarnosti i empatišemo sa žrtvama i porodicama žrtava, ONMS akcijama osvješćujemo ljude iz lokalnih zajednica o postojanju takvih mjesta, mjesta na kojima su stradale njihove komšije, sugrađani, sa ciljem da ni ta mjesta, ni ti događaji, ni ti ljudi ne budu prepušteni zaboravu.

Tim povodom tokom ove ONMS akcije pridružila nam se i novinarka i urednica portala E-trafika, Vanja Stokić, čije utiske iz Brčkog možete pročitati na sajtu ETRAFIKA.

Vanja, iako Brčanka, za neke od lokacija koje smo obilježili je prvi put čula. Jedno od njih, sportska dvorana Partizan u kojoj je kao djevojčica trenirala odbojku, tokom maja/svibnja 1992. bila je mjesto zatočenja za oko 50 osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Brčkog. Pet ljudi je ubijeno. Dvorana Partizan se i danas koristi kao sportski objekat. Iako se svaki godine na datum obilježavanja stradanja polaže cvijeće, objekat nema trajni memorijal.

Vanja je, uostalom kao i većina stanovnika/ca Brčkog, prvi put čula i za mjesto stradanja dva dječaka u gradskom naselju Novo Brčko. Tokom igre, ispred zgrade u kojoj su stanovali, od rakete ispaljene iz višecjevnog bacača sa druge strane Save koja je pala na parkić, stradali su Nenad Stolić i Siniša Ješić, dječaci od 12 i 14 godina. Za razliku od većine lokacija do kojih smo dolazili na osnovu sudskih dokumenata, procesa, presuda itd. Ovog puta je poziv da se lokacija posjeti i obilježi došao od strane građana.

Do ove lokacije smo došli tako što su nam građani javili šta se desilo. Na našu stranicu je pisao prijatelj porodice poginulog dječaka. Kontaktirali smo brata poginulog dječaka i on nam je ispričao šta se desilo. Ovim putem želimo ohrabriti  i ostale građane da nam se jave jer smo svjesni da u Bosni i Hercegovini postoje stotine ovakvih ili sličnih lokacija koje nisu našle mjesta u postojećoj kulturi sjećanja. Trebalo bi uputiti inicijativu nadležnim organima da se ovo mjesto obilježi i da se postavi neki memorijal, kao znak podsjećanja”  riječi su mirovnog aktiviste i člana ONMS tima Amera Delića.

Postavljanje memorijala, sjećanje kao dokaz da žrtva nije zaboravljena itekako znači porodicama stradalih dječaka, kojima ovaj čin iako slaba, jeste i utjeha i podrška.

Znači itekako, ovakve stvari treba da se sačuvaju od zaborava. Neko će možda reći da se vraćamo u prošlost, ali ipak, lijepo je znati da se neko sjetio da ovo mjesto obilježi i da se ne zaboravi, da se više nikad nikome ne ponovi”  Predrag Stolić, brat stradalog Nenada i prijatelj stradalog Siniše.

Ravnodušnost hrani novo zlo

Hotel Posavina i objekat Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Brčkom su tokom 1992. godine bili mjesta zatočenja osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Brčkog. Oba objekta se nalaze u strogom centru grada, u pješačkoj zoni, bez ikakvog trajnog obilježja ili memorijala na njima.

Objekat Osnovne škole u Gornjem Rahiću kraj Brčkog je u periodu od 14. septembra /rujna 1992. do 4. marta/ožujka 1993. godine služio kao zatočenički objekat za vojnike i civile srpske nacionalnosti, baš kao i objekat hladnjače Rasadnik u Okrajcima u Gornjem Rahiću kraj Brčkog u periodu od maja/svibnja do juna/lipnja 1992. Autobusko preduzeće Laser u Brčkom je objekt koji je od 4. do 10. maja/svibnja 1992. godine bio mjesto zatočenja za civile bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Brčkog.

Sve pomenute lokacije su uglavnom vraćene prvobitnoj namjeni: u školi djeca slušaju nastavu, u policijskoj stanici je bila smještena policija distrkita Brčko, u sportskoj dvorani se i dalje trenira odbojka, u parkiću ispred zgrade se igraju djeca, autobusko preduzeće se koristi u poslovne svrhe… Reklo bi se život ide dalje, i to Bulevarom mira, promičući između tri spomenika. Sva tri podignuta braniocima grada, srpskim, bošnjačkim, hrvatskim. Život zna ponekad da iznenadi svojom svirepom ravnodušnošću. A upravo tom ravnodušnošću, tom svejednoćom, tim negiranjem, bjekstvom u lagodnost zaborava i ćutnje, potencijalno hranimo novo zlo, nove ratove, nove logore.

Sva mjesta nam je pokazao i skupa sa nama obilježio Golić Sead, sekretar Udruženja porodica nestalih, nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko distrikta BiH. Niti jednog trenutka ne starhujući za eventualne posljedice svog postupka, Sead je ponavljao da nema čega niti koga da se boji, niti mi dok smo sa njim. “Moj obraz je čist”, stalno je tokom akcije ponavljao. Upravo su nam naši domaćini pokazali da nismo usamljeni u borbi protiv narečene svejednoće i njoj pripadajuće svireposti. I to i riječju i djelom. Obilaskom i obilježavanjem lokacija i kao po dogovoru jednoglasnim tvrdnjama:

“Bilo bi veoma važno da se postavi neka ploča, simbolika da ima, da se zna istorija, radi daljeg pomirenja tako sa svih strana, ne samo sa bošnjačke i hrvatske, već i sa srpske strane, gdje god je ko bio zatočen da se zna, da se obilježi. Moje mišljenje je da bi to doprijnijelo mnogo boljem suživotu. Da svi zajednički obilježavamo ta mjesta, sva tri naroda, da svi zajednički obilježavamo te značajne datume i mjesta”  poziva dalje u svojoj izjavi Amir Didić, bivši logoraš i predsjednik Udruženja logoraša iz Brčkog.

 

“Mislim da to treba raditi u svakom gradu, treba obilježiti stvarna mjesta bez obzira gdje su i Srbi i Bošnjaci i Hrvati poginuli ili bili zatočeni, jer samo tako dolazimo do istine. Treba obilježiti sva mjesta, čak i pojedinačna ako treba, gdje je ubijen jedan čovjek, jer jedan život je vrijedan više od svega na svijetu. Vjerovatno će doći vrijeme kada ćemo svi zajedno moći da dođemo na lice mjesta, da se poklonimo, da odamo počast tim ljudima, da se sjetimo tih ljudi koji su izgubili živote ili koji su bili zatočeni, sa sve tri strane”  nada se Sead Golić.

Ove riječi su nam ujedno i potvrda da se stvari ipak pomjeraju nabolje. Da smo od početnih negiranja da se zločin uopšte desio, preko pozivanja da se obilježe mjesta stradanja isključivo pripadnika moje etničke ili nacionalne skupine, jer smo samo mi žrtve, polako došli do trenutka kada se poziva na obilježavanje mjesta stradanja pripadnika onih “drugih”. Poziv da to uradimo svi zajedno!

Sa odzvanjanjem drugog dijela Agambenove misli o logorima “… to je ono što na kraju vrijedi kako za žrtve tako i za potomke” odzvanja i želja da se potomcima uskrati mogućnost proživljavanja takve ili slične conditio inhumana. Ta želja je i želja da se onaj niz konačno prekine, da se završi, zapečati. Ali ne na način da se zaboravi ili zanemari, već da obilježen stoji kao opomena. Moramo početi od priznanja da se zločini jesu desili i da mjesta stradanja postoje, da su tu, u našim gradovima, selima, u našim ulicama … među nama. Nastaviti time da te činjenice i sjećanje na njih ne zloupotrebljavamo i koristimo kao sredstvo za demonizaciju drugih i mobilizaciju sopstvenih snaga za neke nove ratove. A završimo, ili bolje nikad ne prestanemo sa borbom protiv zla i mogućnosti njegovog ponavljanja.

Video sa akcije:

The post Borba protiv zaborava i ravnodušnosti appeared first on ONMS.

Tokom ove akcije obilježene su četiri lokacije u samom jezgru Brčko distrikta BiH: Nekadašnja Sportska dvorana Partizan, nekadašnji Hotel Posavina, objekat Stanice javne bezbjednosti (SJB)  i mjesto stradanja dva dječaka u gradskom naselju Novo Brčko. U okolnim mjestima i predgrađima Brčkog obilježene su tri lokacije: Osnovna škola u Gornjem Rahiću, bivši objekat hladnjače Rasadnik u Okrajcima i nekadašnje Autobusko preduzeće Laser.

U gradskom naselju Novo Brčko u julu 1995. godine poginuli su dječaci Nenad Stolić koji je imao 11 godina i Siniša Jelić od 14 godina. Stradali su od projektila ispaljenog iz pravca Hrvatske, preko rijeke Save, dok su se igrali u parkiću ispred zgrade u kojoj su stanovali. Lokaciju stradanja mirovni aktivisti su obilježili skupa sa Predragom Stolićem, bratom stradalog Nenada i prijateljem stradalog Siniše, koji je i inicirao obilježavanje ove lokacije.

“Meni i mojoj porodici znači da se ovo mjesto obilježi, jer vjerujem da ima dosta ovakvih mjesta stradanja u Bosni u proteklom ratu i vjerujem da bi svima bilo u interesu da se obilježi i da se zna. Ovakve stvari treba da se sačuvaju od zaborava. Neko će možda reći da se vraćamo u prošlost, ali ipak, lijepo je znati da se neko sjetio da ovo mjesto obilježi i da se ne zaboravi, da se više nikad nikome ne ponovi”  izjavio je Predrag Stolić.

U saradnji sa Udruženjem porodica nestalih, nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko Distrikta aktivisti su obilježili ostalih šest lokacija.

Sportska dvorana Partizan, i Hotel Posavina i objekat Stanice javne bezbjednosti (SJB)  u Brčkom su tokom 1992. godine bila mjesta zatočenja osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Brčkog. Zatočene osobe su bile podvrgnute teškim i nehumanim uvjetima uz redovno premlaćivanje, ispitivanje te psihičko zlostavljanje. U Sportskoj dvorani Partizan pet osoba je ubijeno, dok je grupa od 30-ak zatočenika početkom juna 1992. godine sprovedena u Bijeljinu u zatočenički objekat Batković. U objektima Hotela Posavina su osim muškaraca bile zatočene i žene i djeca. Većina zatočenika je iz ovog mjesta zatočenja prebačena u zatočenički objekt Luka. Objekat Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Brčkom je u periodu od 3. maja/svibnja 1992. do jaunara/siječnja 1993. godine služio kao zatočenički objekat za vojnike i civile bošnjačke i hrvatske nacionalnosti pod upravom srpskih paravojnih jedinica i VRS. Zatočenici su boravili u teškim i nehumanim uvjetima, a pet osoba je ubijeno. Većina zatočenika je premještena u zatočenički objekat Luka u Brčkom i u zatočenički objekat Batković, kraj Bijeljine.

“Ratni dani u Brčkom su bili veoma teški, naročito zatočenje mnogih Bošnjaka i Hrvata u ovom gradu i to na više lokacija. Bilo je mnogo zlostavljanja, silovanja, ubistava kroz sve te objekte zatočenja ljudi. Mislim da je bilo oko 15 takvih objekata širom Brčkog, koja su kasnije sva zatvorena, a većina ljudi prebačena u logor Luka. Danas je samo Luka obilježena kao mjesto stradanja, dok sva ta ostala mjesta nisu. Bilo bi veoma važno da se postavi neka ploča, simbolika da ima, da se zna istorija, radi daljeg pomirenja tako sa svih strana, ne samo sa bošnjačke i hrvatske, već i sa srpske strane, gdje god je ko bio zatočen da se zna, da se obilježi. Moje mišljenje je da bi to doprijnijelo mnogo boljem suživotu. Da svi zajednički obilježavamo ta mjesta, sva tri naroda, da svi zajednički obilježavamo te značajne datume i mjesta”, kazao je Amir Didić, bivši logoraš i predsjednik Udruženja logoraša iz Brčkog, koji se aktivistima pridružio prilikom obilježavanja mjesta stradanja.

Objekat Osnovne škole u Gornjem Rahiću kraj Brčkog je u periodu od 14. septembra /rujna 1992. do 4. marta/ožujka 1993. godine služio kao zatočenički objekat za vojnike i civile srpske nacionalnosti, pod upravom HVO-a i ARBiH. U školi u Gornjem Rahiću, zatočenici su bili raspoređeni po učionicama u nehumanim uslovima, bez hrane i vode.  Objekat hladnjače Rasadnik u Okrajcima u Gornjem Rahiću kraj Brčkog je u periodu od maja/svibnja do juna/lipnja 1992. godine služio kao zatočenički objekat za vojnike i civile srpske nacionalnosti, pod upravom HVO-a i ARBiH. Prostorija u kojoj su bili zatvoreni zatočenici nije imala prozore i bila je obložena limom tako da unutra nije bilo dnevne svjetlosti, boravili su u nehumanim uslovima, bez hrane i vode. U oba ova objekta zatočenici su bili podvrgnuti ispitivanjima, zlostavljanju, odvođenju na prisilni rad, prisilnom premještanju i premlaćivanjima. Autobusko preduzeće Laser u Brčkom je objekt koji je od 4. do 10. maja/svibnja 1992. godine bio mjesto zatočenja za civile bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Brčkog. Zatočene osobe su bile podvrgnute teškim i nehumanim uvjetima uz redovno premlaćivanje, ispitivanje te psihičko zlostavljanje. Zarobljene žene i djeca su 8. maja/svibnja 1992. protjerani na teritoriju Šatorovića i Čelića, a zarobljeni muškarci prebačeni u drugi zatočenički objekat Luka na području Brčkog.

“Mislim da su akcije obilježavanja mjesta stradanja jako dobre i pozdravljam tu akciju. Mislim da to treba raditi u svakom gradu, treba obilježiti stvarna mjesta bez obzira gdje su i Srbi i Bošnjaci i Hrvati poginuli ili bili zatočeni, jer samo tako dolazimo do istine. Treba obilježiti sva mjesta, čak i pojedinačna ako treba, gdje je ubijen jedan čovjek, jer jedan život je vrijedan više od svega na svijetu.  Vjerovatno će doći vrijeme kada ćemo svi zajedno moći da dođemo na lice mjesta, da se poklonimo, da odamo počast tim ljudima, da se sjetimo tih ljudi koji su izgubili živote ili koji su bili zatočeni, sa sve tri strane.” izjavio je Golić Sead, sekretar Udruženja porodica nestalih, nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko distrikta BiH.

Za ratne zločine u Brčkom, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) na višegodišnje kazne zatvora osudio Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić, Radovana Karadžića i Gorana Jelisić. Pred Apelacionim sudom Distrikta Brčko BiH osuđeni su Pero Rikanović i Monika Karan-Ilić za zločine na zatočenim Bošnjacima i Hrvatima.

Osnovni sud Brčko Distrikta proglasio je bivše pripadnike Armije BiH Asmira Tatarevića i Armina Omazića krivim za zločine nad zatvorenicima srpske nacionalnosti i osudio ih na ukupno tri i po godine zatvora. Pred Višim sudom u Beogradu trenutno je suđenje Osmanu Osmanoviću optuženom da je kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a kasnije Armije BiH, zajedno s više pripadnika svoje jedinice nanosio tjelesne povrede, mučio, zlostavljao i zastrašivao civile i zarobljene pripadnike VRS u nekadašnjoj hladnjači Rasadnik u Okrajcima u Donjem Rahiću kraj Brčkog.

Grupa aktivista već šest  godina radi na tome da se ovakve lokacije obilježe i time iskaže solidarnost sa žrtvama te ukaže na važnost primjerenog obilježavanja svih mjesta stradanja. Na području Brčkog ista grupa aktivista ranije je obilježila Osnovnu školu Boće, skladište u Gornjem Zoviku i bivšu kasarnu JNA.

“Akcije ONMS jesu, po nama, dio jednog mnogo šireg procesa suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira na ovim prostorima. Smatramo da je to konstruktivno suočavanje s prošlošću, sa onim stvarima koje su se dogodile, ozdravljujuće i od pomoći svima nama, jer zaboravljajući, zaboravljamo da smo u stanju da radimo neljudska djela, a kad zaboravimo, bojim se da se to može vrlo lako ponoviti. To je onda ujedno i apel i opomena, ali i odgovornost i obaveza svih nas, da se nikome više ne ponovi”, kazao je Radomir Radević, član Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd.

Ukupan broj obilježenih mjesta stradanja u BiH ovom akcijom je dostigao broj od 133. Popis obilježenih lokacija sa podacima o počinjenim zločinima i procesuiranju odgovornih kao i mapa mjesta stradanja dostupni su na web stranici onms.nenasilje.org

Video sa akcije:

The post Obilježena mjesta stradanja u Brčkom: Jedan život je vrijedan više od svega na svijetu appeared first on ONMS.