„Na današnji dan napadnut Tuzlanski konvoj spasa: Pljačka i ubitstva pred kamerama“ samo je jedan od barem deset tekstova kojima je bosanskohercegovačka javnost i ovog 4. juna podsjećena na tragični događaj u kojem su do danas nepoznate osobe napale i ubile više vozača konvoja koji je 1993. prevozio humanitarnu pomoć kroz Srednju Bosnu. Mediji su podsjetili i da je konvoj išao iz Splita za Tuzlu, da je imao više naziva među kojima je i „Konvoj radosti“, da se kretao iz Hrvatske i da je kroz Srednju Bosnu, odnosno Lašvansku dolinu, trebao proći sredinom juna i u konačnici stići do Tuzle. Više desetina kamiona, kombija pa i privatnih automobila prevozili su prijeko potrebnu pomoć i novac, podsjećaju mediji. U blizini Novog Travnika, tačnije u mjestu Rankovići, konvoj je napadnut, ubijeno je više vozača, a većina humanitarne pomoći je opljačkana. Mediji se pozivaju na nedatirani izvještaj Centra službi bezbjednosti (CSB) Tuzla.

Bilo bi to sasvim pristojno novinarski odrađena priča da nije jedne bitne činjenice: Napad na konvoj  uopće se nije desio 4. juna 1993. već 10. juna 1993. Prosto, u javnost se odnekud „uvukao“ pogrešan datum a kako mediji iznova i iznova „recikliraju“ tekstove iz prethodnih godina greška se ponavlja i umnožava, širi se iz medija u publikacije i obrnuto, nastaje jedno svrzino kolo koje je skoro pa nemoguće otpetljati.

Šta su tačni podaci?

Prema svim dostupnim podacima, do napada na Tuzlanski konvoj spasa došlo je 10. juna 1993. Historičar Amir Kliko u svojoj knjizi koja je ustvari prerađena doktorska disertacija „Rat u Srednjoj Bosni 1992-1994“ detaljno opisuje kretanje konvoja, tadašnje ratne okolnosti u Srednjoj Bosni kao i sam napad na konvoj. Prema njegovim tvrdnjama (strana 650 i 651) „Konvoj radosti“ sa oko 500 vozila i 2.000 osoba krenuo je početkom juna iz Splita ka Tuzli. Pod pratnjom UNPROF-ora putovao je šest dana do Prozora gdje je stigao 6. juna. Zbog borbi u Lašvanskoj dolini zadržan je na Makljenu tri dana. U to vrijeme sukob između Armije RBiH i HVO-a u Srednjoj Bosni je u punom zamahu i konvoj je više puta zadržavan i zaustavljan, a o tome da li će, kuda i kako konvoj proći dogovarao se sami vrh ARBiH i HVO-a koji je tih dana vodio pregovore o primirju. Pod pratnjom UNPROF-ora konvoj je nastavio, a prvi dio kilometarske kolone konvoja je 10. juna napadnut na lokalitetu Franjginih kuća kod Novog Travnika. Nakon inicijalnog napada, prvi dio konvoja je HVO na ulazu u Vitez ponovo presreo, dio vozača zatočio i uputio na različite lokacije. Dio konvoja ostao je u mjestu Trenica koje također pripada Novom Travniku ali je u to vrijeme bilo pod kontrolom ARBiH. Nakon 10. juna rat ARBiH i HVO-a je u potpunosti eskalirao pa nije bilo govora da konvoj prođe teritorijom pod kontrolom HVO-a već se čekalo do 16. juna 1993. dok ARBiH nije ovladala i osposobila alternativni pravac preko Travnika do Zenice i dalje do Tuzle do koje je na kraju stiglo jedva 300 vozila. Ovaj događaj je značajan i kao prvi slučaj u kojem su vojnici UNPROF-ora koristeći silu ubili dvije osobe, odnosno dvojicu pripadnika HVO-a, u pokušaju da osiguraju konvoj.

Kliko faktografiju temelji uglavnom na građi Haškog tribunala (ICTY) koja je opet zasnovana na vojnim izvještajima zaraćenih strana, medijskim izvještajima ali i jednom izvještaju međunarodnih snaga koji se referisao upravo na ovaj incident zbog upotrebe sile koja je rezultirala smrtnim ishodom. Također, u prvostepenoj presudi Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu postoji cijeli jedan odjeljak „Konvoj radosti“ koji se u pragrafima od 705 do 715 bavi ovim događajem. Sud je nedvojbeno utvrdio da je konvoj zaustavljen i napadnut 10. juna 1993. te „utvrđuje da je gomila koja je zaustavila Konvoj radosti bila pod kontrolom Darija Kordića i pukovnika Blaškića“. Presuda je fokusirana na to da utvrdi da li su optuženi bili odgovorni i nije se detaljnije bavila drugim okolnostima, brojem žrtva, sudbinom zarobljenika itd. Također, poznati novinarski izvori iz tog perioda jasno ukazuju da se radi o 10. junu.

Dakle, nedvojbeno je da je do napada na konvoj došlo 10. juna 1993. Sve što se dešavalo nakon 1993. ustvari se desilo u toliko mnogo slučajeva ratnih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije, od Dvora na Uni, do, evo, Novog Travnika. Nakon rata slučaj je „šetkao“ od jednog tužilaštva do drugog, pri čemu je posljednja informacija da je istragu prije šest godina preuzelo Tužilaštvo BiH, ali javnost ne zna da se išta konkretno poduzimalo. Do danas nisu istraženi ni osnovni podaci kao što je broj žrtava pa se u javnosti spominje broj od šest do 10. Čak ni Haški tribunal se nije bavio pitanjem broja žrtava i njihovim identitetom – to je ustvari standardni „nemar“ suda za žrtve što je još jedno važno pitanje koje se često zanemaruje. Osim Kordića koji je za ovaj zločin odgovoran po komandnoj odgovornosti, do danas nema u javnosti imena niti optužnica protiv drugih odgovornih. Slično su prošla još dva događaja koji su na dva različita načina povezani sa „Tuzlanskim konvojem spasa“. Prvi je ubistvo osmero hrvatske djece u Vitezu koje se desilo na isti dan kad i napad na konvoj. Do danas ovaj slučaj nije dobio sudski epilog a izostala je i bazična istraga koja bi barem dala odgovore na pitanja sa kojih tačno položaja ARBiH je ispaljena granata. Također, u decembru 1993. u Lašvansku dolinu došao je dan drugi konvoj humanitarne pomoći nazvan „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“. Oko 100 kamiona humanitarne pomoći bilo je namijenjeno za hrvatsko civilno stanovništvo Lašvanske doline koji se nalazilo u okruženju snaga ARBiH. Na povratku konvoja kod Gornjeg Vakufa ubijen je vozač Ante Vlajić a tri druga vozača su ranjena. Ni ovaj napad nije sudski istražen.

Slučaj sa obilježavanjem godišnjice napada na „Tuzlanski konvoja spasa“ pokazuje i jedno sasvim površno medijsko praćenje, gdje se iz godine u godinu ponavljaju identični tekstovi sa identičnim greškama. To ustvari pokazuje da je odnos prema žrtvama često „obljetnički“, od obljetnice do obljetnice osjeća se obaveza da se nešto objavi ali bez stvarnog investiranje da se učini više. Narodski kazano, a to nije slučaj samo sa medijima već i sa komemoracijama, spomenicima i općenito kulturom sjećanja, godišnjice se „otaljavaju“ jer ih se danas niti može preskočiti (jer nije red, ne smiju da se zaborave „naše“ žrtve“) niti se ima kapaciteta (od emotivnih do materijalnih) da ih se sjeća na način kako je sada praksa.

Otkud pogrešan datum?

U tom općem nemaru, jedini koji su dosljedno podsjećali na ovaj zločin jeste Fondacija „Istina, pravda, pomirenje“ iz Tuzle i njen predsjednik, sad već pokojni, Sinan Alić. Oni su u nastojanju da otrgnu od zaborava ovaj slučaj, u najboljoj namjeri ali i sa mnogim ograničenjima, počeli spominjati 4. juni kao datum napada na konvoj. Kada sam u ljeto 2020. stupio u kontakt sa predstavnicima pomenute Fondacije jer smo, zajedno sa aktivistima iz Centra za nenasilnu akciju, željeli obilježiti Franjgine kuće kao neobilježeno mjesto stradanja, upoznao sam ih sa činjenicom da sam vlastitim istraživanjem došao do drugog datuma. Tada smo zajedno obilježili samu lokaciju napada na konvoj, jasno utvrdili datum napada te o svemu medije izvijestili saopćenjem. Nažalost, Sinan Alić je uskoro umro, a mediji su jednako nastavili spominjati pogrešan datum kao datum napada na sami konvoj.

Zašto mi je važno ukazati i, nadam se, ispraviti ovu pogrešku? Ne radi se tek o pukom kapricu historičara i novinara koji teži za preciznošću. Naime, ovdje se vidi koliko je teško ispraviti jedan netačan podatak koji je počeo kolati u javnosti. Vjerujem da ne postoji bilo kakav otpor tome da se pogreška ispravi jer bi prosto bilo nemoguće naći utemeljenje, motiv, potrebu i cilj takvog otpora. No, sa pogreškama koje se odnose na broj žrtava sasvim je drukčije.

Kao i u slučaju datuma napada na „Tuzlanski konvoj spasa“ jednom u javnosti prihvaćeni broj žrtava teško je, često nemoguće, korigovati, posebno kada se naknadnim istraživanjem utvrdi da se radi o manjem broju žrtava. Kada istovremeno postoji i negiranje samog zločina i stvarna potreba za korekcijom broja žrtava vrlo je moguće da će dio otpora dolaziti iz straha od negiranja i jednog nepovjerenje u dobronamjernost. Broj žrtava koncentracionog logora Jasenovac ili broj ubijene djece u Sarajevu kod nas su možda dva najpoznatija takva primjera. Istovremeno, dakako kod broja žrtava postoje i zlonamjerni motivi otpora reviziji broja žrtava od strane onih koji nepovjerenje, strah i mržnju održavaju zarad svojih interesa, ali to je jedno zasebno pitanje.

Ipak, duboko vjerujem da je odgovornost historičara, novinara, istraživača i drugih aktera da insistiraju na korekcijama. Najčešće inicijalne greške nisu nastale i zle namjere već iz neznanja ili ograničenih resursa, ali kod kasnijeg insistiranja na pogrešnim brojevima stvari su komplikovanije i traže senzibilan pristup. Postoje načini da se zadobije povjerenje dobronamjernih, uključujući i same žrtve, od jasnog priznanja zločina, preko posjete memorijalima i svog sveukupnog djelovanja. S druge strane, nedobronamjernih će sigurno uvijek biti koji će biti spremni glasno izreći razne optužbe, ali je, iz moje perspektive, insistiranje na netačnim podacima stvar krajnjeg nepoštivanja samih žrtava pa me takve optužbe ne zabrinjavaju odveć. Iz ovoga se vidi i jedna ogromna odgovornost mnogih, od medija do historičara: Niko nam ne garantuje da se naša pogreška neće kao grudva snijega zakotrljati, vremenom rasti toliko da će biti teško, možda i nemoguće zaustaviti. Zato s brojevima uvijek oprezno.