Završena je 12. po redu akcija obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja. Kad smo prije pet godina baš u ovo jesensko doba krenuli u misiju obilježavanja, imali smo mutnu predodžbu o onome što nas očekuje i nismo bili svjesni težine i količine neobilježenih mjesta stradanja oko nas. Kako vrijeme prolazi tako uviđam da nam nije nimalo lakše, a ni da smo blizu kraju. I tog listopada/oktobra 2015. godine prva obilježena mjesta stradanja su bila u Podrinju, još nekoliko puta smo se tamo vraćali, tako i ovaj put.
Crni vrh
Zvornik ima dvije teške priče, onu iz 1992. i onu srebreničku iz 1995. Kronološki prva je ona iz 1992. kad je krenulo ključanje bosanskog lonca i kad su zvornički Bošnjaci privođeni, zlostavljani i ubijani na mnogim lokacijama na području teritorije grada Zvornika. Posebnu ulogu u sustavu u kojem su nestajali oni neki nepoželjni ljudi imali su nekadašnji društveni objekti, škole, stadioni, sportski centri, a posebice domovi kulture. Jedan od tih domova kulture je i onaj u Drinjači, uzvodno od Zvornika. Trenutno devastirani objekat, sa monumentalnom kino salom čija pozornica ledi strah u kostima dok evocirate scene koje su se tu događale u vrijeme dok je objekt služio kao mjesto zatočenja. Više od 80 zatočenika ovog objekta je u noći sa 30. na 31. maj/svibanj 1992. godine strijeljano.
Čelopek, nizvodno Drinom, isto je tako nekad imao svoj Dom kulture, koji je nakon rata srušen i na njegovom mjestu su nikle zgrade sa kafićem, ljekarnom i ambulantom. Taj srušeni Dom kulture je tijekom ljeta 1992. bio mjesto zatočenja za 162 osobe bošnjačke nacionalnosti iz sela Divič od kojih je najmanje 27 tu i ubijeno. Objekt smo obilježili postavljanjem ploče sa natpisima neposredno pored objekta uz cestu, pošto je ipak na toj lokaciji izgrađena nova zgrada.
Možda je to i jedina dostojna sudbina okrvavljenih domova kulture, propadanje i nestajanje kad je već kultura u njima ubijena u ratu.
Serpentinom za serpentinom smo se popeli do sela Snagovo, i toponima Rašidov han, gdje je u privatnoj garaži 1992. ubijeno 36 osoba koje su potom u toj istoj garaži zapaljene . Potresna priča mještana o tabutu sa 36 odjeljaka u kojima su sahranjeni karbonizirani ostaci žrtava, te priče o potocima krvi koji su sa obližnjeg brda Crni vrh tekli ljeta 1995. nakon što je tamo ubijena veća grupa osoba zarobljenih nakon pada Srebrenice, vratila me je i na naš prvi odlazak u Zvornik, kad smo obilježili Dom kulture u Pilici gdje je u ljeto 1995. ubijeno više od 500 osoba zarobljenih nakon pada Srebrenice i pokušaja proboja do područja pod kontrolom ARBiH.
Tokom boravka u Zvorniku imali smo priliku sjesti na sastanak i sa predsjednikom Skupštine grada Zvornika Mersedom Mehmedovićem koji nam je prenio kako se živi u Zvorniku i kako funkcioniraju stvari na razini lokalne zajednice. Možda je naše prokletstvo to stalno podsjećanje na rat i zločine, ali sam sa sastanka izašao s dojmom da i lokalna povratnička bošnjačka zajednica živi svojim životom usprkos mom osjećaju traumatiziranosti i gledanju samo kroz prizmu devedesetih.
Najrađe šuti
Nakon obilježavanja u Zvorniku akciju nastavljamo u Tuzli. Brčanska malta je gradsko naselje u Tuzli, većina je to ime naučila zbog događaja od 15. maja/svibnja 1992., kad se na glavnom križanju u tom naselju dogodio sukob Teritorijalne obrane BiH i kolone Jugoslavenske narodne armije u povlačenju. Snimke kolone koja je napuštajući kasarnu Husinska buna otišla u plamen snimio je novinar Sinan Alić, koji nam se ovog puta pridružio u obilježavanju neobilježenih stradanja. Sinana smo prvi put susreli na prošloj akciji kad je sa nama sudjelovao u obilježavanju stradanja Tuzlanskog konvoja spasa u Novom Travniku gdje je on iskazao spremnost da nam u Tuzli i drugim lokacijama u ovoj akciji obilježavanja bude podrška i pratnja.
Prema podacima Centra za istraživanje ratnih zločina RS-a, prilikom sukoba na Brčanskoj malti poginula su 54 vojnika JNA, dok su 44 ranjena. S druge strane, prema podacima Fondacije Istina Pravda Pomirenje iz Tuzle, tom prilikom su poginula 33 vojnika JNA iz kolone i tri pripadnika Stanice javne bezbjednosti Tuzla. Iako je priroda događaja na Brčanskoj malti još uvijek predmet prijepora – je li bio u pitanju zločin, legitiman napad, obrana, incident ili kako ga god hoćete nazvati, činjenica je da je na toj lokaciji poginulo više desetina ljudi, i da je Brčanska malta, kao i sjećanje na osobe poginule na toj lokaciji još uvijek tabuizirano i da se o tome najrađe šuti.
U kišnom Srebreniku smo obilježili dvije lokacije u selu Rapatnici nadomak grada. Objekat Omladinskog kluba i pomoćni objekat na lokalnom stadionu služili su u ljeto 1992. kao mjesto zatočenja osoba srpske nacionalnosti sa područja Srebrenika. Zatočenici su bili podvrgnuti poniženjima i zlostavljanjima te su nakon Rapatnice premješteni u zatvor u Tuzli. Prilikom obilježavanja Omladinskog kluba, ispred samog objekta u krugu male lokalne prodavnice razgovaramo sa mještanima koji otvoreno pričaju o pritvoru u podrumskim prostorijama i sa nama djele svoju sliku tadašnjih događanja.
Ovim obilježavanjem dosegli smo brojku od preko 90 neobilježenih mjesta stradanja koje smo dokumentirali i posjetili.
Manjinska kultura sjećanja
Vraćajući se prema Sarajevu i gledajući Konjuh, prošaran bojama jeseni, povezujući kockice ove akcije, odjednom mi se negdje pojavi stih iz pjesme Konjuh planinom, “Lišće pjeva žalovite pjesme”. Baveći se ovih pet godina kulturom sjećanja, gledajući tko i kako žali za kojim žrtvama i gdje se može žaliti, a gdje ne, ulazeći u male sredine u kojima je manjinska kultura sjećanja nepoželjan pojam, slušajući desetine tužnih ispovijedi žrtava i njihovih najbližih, gledajući lokacije kojima su tekli potoci krvi, a koje su sada samo nastavile svoje male tužne svakodnevne funkcije, razmišljam, kako zapravo jedino priroda svake jeseni oplače bol što je ostao za nama.
Aktivnost se nastavlja na društvenim mrežama.
Neki od medijskih izvještaja dostupni su na sljedećim linkovima: