Akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja (ONMS), osamnaestu po redu, sproveli smo tokom februara 2022. na teritoriji Brčko distrikta BiH.
Obilježili smo sedam lokacija: nekadašnja Sportska dvorana Partizan, nekadašnji Hotel Posavina, objekat Stanice javne bezbjednosti (SJB), mjesto stradanja dva dječaka u gradskom naselju Novo Brčko, Osnovna škola u Gornjem Rahiću, bivši objekat hladnjače Rasadnik u Okrajcima i nekadašnje Autobusko preduzeće Laser. Kada se ovima dodaju iz prethodne ONMS akcije obilježene lokacije: skladište građevinskog materijala u Gornjem Zoviku, Osnovna škola Boće i bivša kasarna JNA, kao i ostala mjesta stradanja u Brčkom: Savski most, logor Luka, Hadži-Pašina džamija, Bolnica u Brčkom … dobija se dugačak, na žalost ne i konačan niz mjesta stradanja u Brčkom.
Niz koji je predugačak za čitavu jednu vječnost, a kamoli za par godina; prevelik za čitavu jednu planetu, a kamoli za jedan mali bosanski grad. Ako slijedeći Agambena znamo da je “logor mjesto u kojem je realizovana najapsolutnija conditio inhumana (neljudska situacija) koja je ikada postojala na zemlji, to je ono što na kraju vrijedi kako za žrtve tako i za potomke”, onda bismo za Brčko, tih ratnih godina 1992-1995, mogli reći da je bilo upravo to, (ne)mjesto, grad-logor.
Ratni dani u Brčkom su bili veoma teški, naročito zatočenje mnogih Bošnjaka i Hrvata u ovom gradu i to na više lokacija. Bilo je mnogo zlostavljanja, silovanja, ubistava kroz sve te objekte zatočenja ljudi. Mislim da je bilo oko 15 takvih objekata širom Brčkog, koja su kasnije sva zatvorena, a većina ljudi prebačena u logor Luka. Danas je samo Luka obilježena kao mjesto stradanja, dok sva ta ostala mjesta nisu” kazao je Amir Didić, bivši logoraš i predsjednik Udruženja logoraša iz Brčkog, koji nam se pridružio prilikom obilježavanja mjesta stradanja.
Zavjet ćutnje
Selektivan pristup žrtvama, uglavnom baziran na njihovoj nacionalnoj pripadnosti ili češće na nacionalnoj pripadnosti počinilaca zločina, potpomognut strahom ili sramotom, duboko nepravedan i sputavajući, karakterističan je i za Brčko. Na desetine je mjesta stradanja u gradu, o kojima, uglavnom neobilježenim, se ili ne zna ili zna, ali se ne govori. Zavjet ćutnje. Selektivnost i nepravda time postaju dublje, bol veća, a povjerenje i pomirenje sve udaljeniji. Želeći da, prije svega, pošaljemo poruke solidarnosti i empatišemo sa žrtvama i porodicama žrtava, ONMS akcijama osvješćujemo ljude iz lokalnih zajednica o postojanju takvih mjesta, mjesta na kojima su stradale njihove komšije, sugrađani, sa ciljem da ni ta mjesta, ni ti događaji, ni ti ljudi ne budu prepušteni zaboravu.
Tim povodom tokom ove ONMS akcije pridružila nam se i novinarka i urednica portala E-trafika, Vanja Stokić, čije utiske iz Brčkog možete pročitati na sajtu ETRAFIKA.
Vanja, iako Brčanka, za neke od lokacija koje smo obilježili je prvi put čula. Jedno od njih, sportska dvorana Partizan u kojoj je kao djevojčica trenirala odbojku, tokom maja/svibnja 1992. bila je mjesto zatočenja za oko 50 osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Brčkog. Pet ljudi je ubijeno. Dvorana Partizan se i danas koristi kao sportski objekat. Iako se svaki godine na datum obilježavanja stradanja polaže cvijeće, objekat nema trajni memorijal.
Vanja je, uostalom kao i većina stanovnika/ca Brčkog, prvi put čula i za mjesto stradanja dva dječaka u gradskom naselju Novo Brčko. Tokom igre, ispred zgrade u kojoj su stanovali, od rakete ispaljene iz višecjevnog bacača sa druge strane Save koja je pala na parkić, stradali su Nenad Stolić i Siniša Ješić, dječaci od 12 i 14 godina. Za razliku od većine lokacija do kojih smo dolazili na osnovu sudskih dokumenata, procesa, presuda itd. Ovog puta je poziv da se lokacija posjeti i obilježi došao od strane građana.
Do ove lokacije smo došli tako što su nam građani javili šta se desilo. Na našu stranicu je pisao prijatelj porodice poginulog dječaka. Kontaktirali smo brata poginulog dječaka i on nam je ispričao šta se desilo. Ovim putem želimo ohrabriti i ostale građane da nam se jave jer smo svjesni da u Bosni i Hercegovini postoje stotine ovakvih ili sličnih lokacija koje nisu našle mjesta u postojećoj kulturi sjećanja. Trebalo bi uputiti inicijativu nadležnim organima da se ovo mjesto obilježi i da se postavi neki memorijal, kao znak podsjećanja” riječi su mirovnog aktiviste i člana ONMS tima Amera Delića.
Postavljanje memorijala, sjećanje kao dokaz da žrtva nije zaboravljena itekako znači porodicama stradalih dječaka, kojima ovaj čin iako slaba, jeste i utjeha i podrška.
Znači itekako, ovakve stvari treba da se sačuvaju od zaborava. Neko će možda reći da se vraćamo u prošlost, ali ipak, lijepo je znati da se neko sjetio da ovo mjesto obilježi i da se ne zaboravi, da se više nikad nikome ne ponovi” Predrag Stolić, brat stradalog Nenada i prijatelj stradalog Siniše.
Ravnodušnost hrani novo zlo
Hotel Posavina i objekat Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Brčkom su tokom 1992. godine bili mjesta zatočenja osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Brčkog. Oba objekta se nalaze u strogom centru grada, u pješačkoj zoni, bez ikakvog trajnog obilježja ili memorijala na njima.
Objekat Osnovne škole u Gornjem Rahiću kraj Brčkog je u periodu od 14. septembra /rujna 1992. do 4. marta/ožujka 1993. godine služio kao zatočenički objekat za vojnike i civile srpske nacionalnosti, baš kao i objekat hladnjače Rasadnik u Okrajcima u Gornjem Rahiću kraj Brčkog u periodu od maja/svibnja do juna/lipnja 1992. Autobusko preduzeće Laser u Brčkom je objekt koji je od 4. do 10. maja/svibnja 1992. godine bio mjesto zatočenja za civile bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Brčkog.
Sve pomenute lokacije su uglavnom vraćene prvobitnoj namjeni: u školi djeca slušaju nastavu, u policijskoj stanici je bila smještena policija distrkita Brčko, u sportskoj dvorani se i dalje trenira odbojka, u parkiću ispred zgrade se igraju djeca, autobusko preduzeće se koristi u poslovne svrhe… Reklo bi se život ide dalje, i to Bulevarom mira, promičući između tri spomenika. Sva tri podignuta braniocima grada, srpskim, bošnjačkim, hrvatskim. Život zna ponekad da iznenadi svojom svirepom ravnodušnošću. A upravo tom ravnodušnošću, tom svejednoćom, tim negiranjem, bjekstvom u lagodnost zaborava i ćutnje, potencijalno hranimo novo zlo, nove ratove, nove logore.
Sva mjesta nam je pokazao i skupa sa nama obilježio Golić Sead, sekretar Udruženja porodica nestalih, nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko distrikta BiH. Niti jednog trenutka ne starhujući za eventualne posljedice svog postupka, Sead je ponavljao da nema čega niti koga da se boji, niti mi dok smo sa njim. “Moj obraz je čist”, stalno je tokom akcije ponavljao. Upravo su nam naši domaćini pokazali da nismo usamljeni u borbi protiv narečene svejednoće i njoj pripadajuće svireposti. I to i riječju i djelom. Obilaskom i obilježavanjem lokacija i kao po dogovoru jednoglasnim tvrdnjama:
“Bilo bi veoma važno da se postavi neka ploča, simbolika da ima, da se zna istorija, radi daljeg pomirenja tako sa svih strana, ne samo sa bošnjačke i hrvatske, već i sa srpske strane, gdje god je ko bio zatočen da se zna, da se obilježi. Moje mišljenje je da bi to doprijnijelo mnogo boljem suživotu. Da svi zajednički obilježavamo ta mjesta, sva tri naroda, da svi zajednički obilježavamo te značajne datume i mjesta” poziva dalje u svojoj izjavi Amir Didić, bivši logoraš i predsjednik Udruženja logoraša iz Brčkog.
“Mislim da to treba raditi u svakom gradu, treba obilježiti stvarna mjesta bez obzira gdje su i Srbi i Bošnjaci i Hrvati poginuli ili bili zatočeni, jer samo tako dolazimo do istine. Treba obilježiti sva mjesta, čak i pojedinačna ako treba, gdje je ubijen jedan čovjek, jer jedan život je vrijedan više od svega na svijetu. Vjerovatno će doći vrijeme kada ćemo svi zajedno moći da dođemo na lice mjesta, da se poklonimo, da odamo počast tim ljudima, da se sjetimo tih ljudi koji su izgubili živote ili koji su bili zatočeni, sa sve tri strane” nada se Sead Golić.
Ove riječi su nam ujedno i potvrda da se stvari ipak pomjeraju nabolje. Da smo od početnih negiranja da se zločin uopšte desio, preko pozivanja da se obilježe mjesta stradanja isključivo pripadnika moje etničke ili nacionalne skupine, jer smo samo mi žrtve, polako došli do trenutka kada se poziva na obilježavanje mjesta stradanja pripadnika onih “drugih”. Poziv da to uradimo svi zajedno!
Sa odzvanjanjem drugog dijela Agambenove misli o logorima “… to je ono što na kraju vrijedi kako za žrtve tako i za potomke” odzvanja i želja da se potomcima uskrati mogućnost proživljavanja takve ili slične conditio inhumana. Ta želja je i želja da se onaj niz konačno prekine, da se završi, zapečati. Ali ne na način da se zaboravi ili zanemari, već da obilježen stoji kao opomena. Moramo početi od priznanja da se zločini jesu desili i da mjesta stradanja postoje, da su tu, u našim gradovima, selima, u našim ulicama … među nama. Nastaviti time da te činjenice i sjećanje na njih ne zloupotrebljavamo i koristimo kao sredstvo za demonizaciju drugih i mobilizaciju sopstvenih snaga za neke nove ratove. A završimo, ili bolje nikad ne prestanemo sa borbom protiv zla i mogućnosti njegovog ponavljanja.
Video sa akcije: