Aktivnost „Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja“ je idejno začeta 2014. godine na „Treningu za trenere i trenerice iz izgradnje mira“ koje je organizovao Centar za nenasilnu akciju. Razgovarajući o mjestima stadanja, obično pripadnika manjinskih zajednica, koja se nalaze u sredinama u kojima od strane “većine” ne postoji volja da se obilježe nekim memorijalom, iz političkih i ideoloških razloga naslijeđenih iz rata, razmatrali smo na koji način da ta mjesta otrgnemo zaboravu. Takođe, i da potaknemo ljude iz lokalnih zajednica da ih obilježe na primjeren način i time odaju počast žrtvama i izraze žal nad izgubljenim životima i ljudskom patnjom. Zbog toga smo donijeli odluku da sprovedemo akciju koja će ukazati na ta mjesta i učiniti ih vidljivim[1]. Formirali smo tim i krenuli u pripremu. Prikupljali smo dostupne podatke putem interneta i neformalnim linijama preko predstavnika udruženja žrtava i boračkih udruženja sa kojima se poznajemo i sarađujemo. U početku smo to radili selektivno, fokusirajući sa na mjesta masovnih ubistava i logora. Mapirajući ta mjesta ubrzo smo bili obeshrabreni, što brojem i količinom informacija o logorima, uz koje su i kao posebna kategorija navedeni zatočenički objekti, što samom spoznajom da je BiH preplavljena takvim mjestima. I većinom su neobilježena. Tokom procesa, odlučili smo da želimo da naša akcija bude prepoznata kao kredibilna i da se donekle izbjegne prostor za relativizaciju, te da navodimo samo ona mjesta za koja postoje presude i činjenice koje su navedene u njima kao nesumnjive. Kasnije smo pridodali i mjesta za koja su u toku sudski procesi. Selekcijom smo obuhvatili 24 takva mjesta, od kojih su 6 mjesta masovnih ubistava[2] civila i vojnika, a 18 logori[3] u kojima su civili i vojnici bili izloženi svakovrsnom nasilju i u nekim slučajevima i ubijani. Za svako mjesto smo napravili propratni tekst sa podacima koji se na njih odnose, preuzetim iz arhiva Suda BiH, Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju i Apelacionog suda za ratne zločine Republike Srbije. Takođe, koristili smo se informacijama dostupnim na stranicama BIRN-a i Tranzicijske pravde.
Za obilježavanje mjesta osmislili smo naljepnicu koja će u poruci ukazivati da je to mjesto stradanja ljudi i pozivati na solidarnost sa žrtvama, sa porukom da se nikada i nikome ne ponovi nesreća koju su tu ljudi doživjeli. Naljepnicu smo izradili u ćiriličnoj i latiničnoj verziji.
Aktivnost obilježavanja na terenu sproveli smo na 6 lokaliteta. Prema prvobitnom planu željeli smo obilježiti hotel Vilina Vlas i Staru ćupriju u Višegradu, silos u Tarčinu kod Hadžića, kasarnu u Čelebićima i silos u Kaćunima kod Busovače. Nakon zajedničke posjete CNA sa ratnim veteranima, Čelebiće smo ovaj put izostavili zbog nepristupačnosti, a muzej u Jablanici smo označili kao potencijalni objekat za obilježavanje.
Počeli smo sa Višegradom, 7.10.2015. Prva destinacija hotel Vilina Vlas. 
Približavajući se, bili smo uvjereni da dolazimo do pustog i zapuštenog objekta. Procjena je bila da ćemo tamo “obilježiti” bez poteškoća i malo strahovali od ‘Ćuprije’ za koju smo, neposredno pred naš dolazak, dobili informaciju da je nakon rekonstrukcije otvorena za prelazak. Ispred hotela – šok. Parking pun automobila, redaju se taksiji, ljudi odlaze i dolaze. Prvobitni plan smo morali u hodu da mijenjamo. U hotelu kao da je vrijeme stalo sedamdeset i neke prošlog vijeka. Brkati recepcioner, sa naočalama na vrh nosa uperenim na sto ispred, a pogledom zakucanim na nas, malo nas odmjeri i nastavi da radi svoje. Mimoilazeći se na stepeništu sa bakama i djedovima, koji ovde dolaze na banjsko liječenje , popeli smo u bife. Težak zrak, miris mema pomiješan sa duhanskim dimom. Zaključili smo da nećemo moći biti neprimjetni, pa smo skontali da ćemo se malo šetkati, fotkati i u datom trenutku, kad ne bude puno prolaznika, zalijepiti naljepnicu. Izašli smo i strpljivo čekali priliku. Taman kad smo zalijepili naljepnicu na fasadu zida, kod ulaza za lica sa invaliditetom, napravili par fotki i ušli u auto – odlijepio se. Ponovo smo ga zalijepili na betonski dio zida i fotkali. Tamo je i ostao. Baš tada se iz šetnje vraćala grupa od 7-8 starijih osoba, koji su nam preko ramena gledali u natpis. Šutili su i nisu nas ništa pitali. Sjeli smo u auto i otišli.
Stara ćuprija je još uvijek u fazi izvođenja radova. Prilaz iz grada (varoši, kako bi rekao Andrić) je ograđen pločama iverice i postoji samo jedan ulaz širine oko 1 metar. Na drugoj strani mosta prisutno je dosta radnika i mehanizacija. Padala je kiša i most je bio prazan. Bili smo sami na centralnom dijelu i zalijepili naljepnicu na bočni zid, kako bi bila dobro uočljiva prolaznicima iz pravca grada. Uradili smo par fotki, a onda su počeli problemi sa naljepnicom. Te iskrivi se, te se odlijepi. U tom je kiša prestala, a most se napuni sa desetinama ljudi, koji kao da su bili u skloništu i samo čekali znak. Kod nas se stvorila grupa mladića iz Srbije, vjerovatno neki sportisti. Bili su dosta bučni, fotkali se i smijali. Povremeno bi neki od njih pogledao u nas kako se mučimo sa naljepnicom, dok smo tražili povoljnu podlogu. Malo su nam živci popustili i otišli smo prošetati, s namjerom da se vratimo. Nakon što smo se malo presabrali, vratili smo se na most i promijenili položaj naljepnice. Izabrali smo prvi čeoni stub ograde mosta, iz pravca grada, na njega zalijepili i fotkali. Položaj odličan, čim se krene na most mora se uočiti.
U povratku smo htjeli izvršiti izviđanje objekata poljoprivrednog dobra „Rasadnik“ u Rogatici, koji je takođe na našoj listi, ali na istoj adresi je nekoliko objekata koji bi mogli odgovarati fotografijama sa sajta koje smo imali. S obzirom na kišu i zamor odustali smo.
Drugog dana, 8.10.2015. otišli smo u Tarčin. Silos je velikih razmjera i smješten je usred naselja. Napušten, okružen razvaljenom ogradom, djeluje zlokobno. Uz njega je cesta kojom pješaci i vozila intenzivno prolaze. Ohrabreni prethodnim danom, bez kolebanja, odmah smo pristupili glavnom ulazu i naljepnicom “označili” vrata. Zadržali smo se poprilično dugo, kružili oko objekta i isprobavali kadrove. Prolaznici bi bacali pogled i bez riječi nastavljali dalje. Dobro pokisli nastavili smo put i krenuli ka Jablanici.
Po dolasku u Jablanicu, na parkingu muzeja – gužva. Kandidati su polagali vozački ispit, bili su tu i članovi komisije i policajci i još nekakve publike je bilo. Mi smo krenuli u obilazak, malo oko topa, malo oko voza i kada je grupa posjetilaca napustila muzej, odmah smo zalijepili naljepnicu na prozor kraj ulaznih vrata. Međutim, bila je preduboko u sjeni i nije se mogao uhvatiti kadar koji bi obuhvatio i objekat. Dok smo se tu “vrtili”, čuli smo povišen muški glas koji je dopirao iz muzeja, a potom je izašla čistačica i malo gledala u nas zbunjeno, da bi onda iznijela svoj pribor, džoger i kantu, i mrtva-hladna ispirala ih u bazenu pred ulazom. Ta scena je bila nadrealna i pretpostavili smo da su je poslali u izvidnicu. Zalijepili smo zatim naljepnicu na izdvojeni zid ispred muzeja, ali je spadao, pa smo je zalijepili na ogradu. Međutim, nije nam se svidjelo. U tom trenutku su na plato ispred ulaza u muzej, pješačku zonu sa stazama i stepenicama, stigli bajkeri sa trociklima i istaknutim češkim zastavama na antenama. Počeli su svoj performans, sa mnogo bučnog turiranja i brzog vozikanja uokolo. Ljudi su se okupili, nekoliko mladića je izašlo iz prostorija udruženja mladih koji je smješten u muzeju. Mi smo iskoristili priliku, te zalijepili naljepnicu na veliku staklenu stijenu. Fotkali smo, Česi su otišli, a neki od mladića su nas posmatrali, ulazili u muzej, izlazili i ponovo na posmatrali. Ali niko ni riječ da kaže. Otišli smo mirno i odlučili da u Busovaču idemo preko Bugojna, kako bismo izvidili stadion Iskre. U prolasku kroz Gornji Vakuf javili smo se našim prijateljima, ratnim veteranima. Ispričali smo im šta radimo. Njihovo “svaka vam čast” je bilo veliko i jako ohrabrujuće da nastavimo dalje.
U Bugojnu, parkirali smo se u naselju Jaklić, gdje se nalazi stadion Iskre. Prizor koji smo zatekli ispred stadiona malo nam je nahranio maštu sa crnim scenarijem, jer bio je tu čovjek u maskirnoj jakni sa velikom sjekirom u rukama koji je cijepao drva. Samo nas je pogledao i nastavio da radi svoj posao. Unutar stadiona treniralo je par atletičara, a plato ispred je bio prazan. Zalijepili smo naljepnicu na ogradu i fotkali. Iz prostorija, smještenih ispod tribina, u dva navrata je izlazio čovjek, vjerovatno čuvar, ali nije nas ništa pitao. Naljepnicu smo na kraju skinuli, jer je bila namjenjena za silos kod Busovače. Razmišljali smo da li da ostavimo ćirilični natpis koji smo imali, ali bojali smo se da bi možda u srpskoj zajednici mogli imati problema zbog toga, pa smo tu opciju isključili. Skontali smo da akciju obilježavanja ovdje možemo sprovesti bez poteškoća, nekada u budućnosti. Prethodno smo se bojali da će to u Bugojnu biti jako teško.
Na kraju dana došli smo pred silos u Kaćunima. Objektu se ne može prići, opasan je ogradom, a u dvorištu se nalazi stado ovaca. Najveću bojazan nam je predstavljao potencijalni naoružani čoban, koji bi pomislio da smo tu kako bi koje janje “spakovali” u gepek. Naljepnicu smo zalijepili na kapiju i fotkali. Tu je i ostala. Prolazili su ljudi i vozila, ali nisu obraćali pažnju. Iz obližnjih kuća se povremeno izvirivalo, ali niko nije ni prilazio, niti šta pitao.Ovce su kao hipnotisane pratile naše kretanje i muvale se uz ogradu za nama, tako da je sve na momente izgledalo kao uvježbana cirkuska predstava. Završivši sa ovim bosanskim “Twin Peaksom” osjetili smo olakšanje. U odlasku smo se javili prijatelju iz Udruženja logoraša u Busovači. Nakon što smo mu pokazali par fotografija, vidno uzbuđen čestitao nam je na hrabrosti i učinjenom.
Nakon obilježavanja mjesta stradanja, aktivnost smo nastavili izradom stranice na Facebooku, na koju smo postavili kratak background ove aktivnosti i fotografije objekata obilježenih našom naljepnicom sa opisom konteksta tih mjesta vezano za ratne događaje i procesuranja. Nakon toga smo ciljano promovisali obilježena mjesta u lokalnim sredinama gdje se nalaze[4].
Akcija na Facebooku je doživljena i propraćena na različite načine. Dobili smo dosta podrške, većina ljudi koji su posjetili stranicu ocijenila ju je sa „sviđa mi se“, a bilo je i pohvale za inicijativu[5]. Medijsku podršku smo dobili i od portala Lupiga[6]. Takođe, nakon ciljane promocije u gradovima, sa radijusom od 20 kilometara u okolinu gdje se nalaze mjesta stradanja koja smo obilježili, većina ljudi nas je podržala. Što se tiče negativnih kritika, potrebno je prvo istaknuti da smo i pored jasne prezentacije koja mjesta i sa kojim ciljem obilježavamo, dobijali komentare da u tim mjestima postoje i druga mjesta stradanja, i da favorizujemo nečije žrtve. Bilo je i onih koji su nam psovali, a i vrijeđali autore komentara na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, tako da smo odlučili pojedine komentare i obrisati. Vidljivo je i iz ove akcije da je u našem društvu duboko prisutna i želja da se pošteno odnosimo prema prošlosti, ali i različit odnos prema događajima iz rata, negiranje krivice počinitelja iz vlastitog naroda i odbijanje da se zajednice sa tim problemom suoče. Nadamo se da smo ovom akcijom bar malo zatalasali žabokrečinu u ovoj ustajaloj baruštini koju zajedno djelimo i u kojoj je više od 20 godina nedovoljno da shvatimo da je sa gubitkom svakog ljudskog bića i nas bivalo manje.
Čedomir, Dalmir i Amer
[1] Vidjeti više na facebook stranici Neobilježena mjesta stradanja: https://www.facebook.com/Neobilje%C5%BEena-mjesta-stradanja-1688400441404563/?fref=ts
[2] Kazani-Sarajevo, Zemljoradnička zadruga Kravica-Bratunac, Branjevo-Zvornik, “Stara Ćuprija”-Višegrad, Brčanska Malta-Tuzla, Korićanske stijene-Skender Vakuf/Kneževo
[3] „13. Kilometar“-Kamenica/Zavidovići, Crkvina-Šamac, Silos-Tarčin/Hadžići, Stadion NK Iskra-Bugojno, Lovački dom “Franjo Herljević”-Kamenica/Zavidovići, Osnovna škola u Donjoj Mahali-Orašje, Čelebići-Konjic, Manjača-Banja Luka, Trnopolje-Prijedor, Hotel Vilina Vlas-Višegrad, Vojno-Mostar, Rasadnik-Rogatica, Dom Kulture Čelopek-Zvornik, Muzej revolucije-Jablanica, bivša kasarna „Viktor Bubanj“-Sarajevo, Silos-kaćuni/Busovača, Batković-Bijeljina
[4] Vidjeti više na Facebook stranici Neobilježena mjesta stradanja: https://www.facebook.com/Neobilje%C5%BEena-mjesta-stradanja-1688400441404563/?fref=ts
[5] Statističke podatke o Facebook akciji vidjeti na: Rezultati Facebook aktivnosti
[6] Vidjeti više na: http://lupiga.com/vijesti/obiljezavanje-neobiljezenog-putevima-nepriznatih-ratnih-zlocina-bih