U dvadesetoj akciji obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja posjetili smo i obilježili mjesta stradanja: Osnovnu Školu Desanka Maksimović u Petkovcima kod Zvornika, Branu crvenog mulja u Petkovcima kod Zvornika, Klaonicu u Modracu kod Lukavca, Tvornicu cipela Sloga u Prnjavoru, objekte kožare u Vijaci kod Prnjavora, Zgradu nekadašnje Teritorijalne obrane u Tesliću, Skladište u Pribiniću kod Teslića te zaseok Bebe na planini Borje kod Teslića.
U suradnji sa aktivistima iz Inicijative mladih za ljudska prava iz Hrvatske ovoga puta smo proširili akciju izvan granica BiH. Njihovi članovi su obilježili dva neobilježena mjesta stradanja: Ribnjak u Marinom selu u Požeško-slavonskoj županiji te ranije i Paviljon broj 22 na Zagrebačkom Velesajmu u Zagrebu.
Deset godina obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja
Inicijativa obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja je svoj rad počela 2015. godine s ciljem podizanja svijesti o mjestima stradanja, lokacijama ratnih zločina, zatočenja, ubojstava i drugih primjera kršenja ljudskih prava, a koja su u svojim lokalnim zajednicama prešućena i predmet poricanja. Najčešće je tako jer su žrtve zločina bili pripadnici manjinske zajednice, a tematiziranje neobilježenih mjesta stradanja manjinskih zajednica je u sukobu s jednom od tri bosanskohercegovačke paraistine o ratu devedesetih. Upravo zbog toga, uvidjeli smo važnost tematiziranja i podizanja svijesti o neobilježenim mjestima stradanja. Do sad smo obilježili preko 150 neobilježenih mjesta stradanja te posjetili skoro svaki grad i općinu u Bosni i Hercegovini.
Jedno od najvažnijih postignuća u skoro deset godina rada je suradnja s ljudima iz svih dijelova BiH. Našim akcijama priduživali su se ratni veterani svih zaraćenih vojski, predstavnici udruga logoraša i zatočenika, predstavnici udruga civilnih žrtava i njihovih obitelji, strani i domaći novinari te što je najvažnije mladi ljudi koji su zainteresirani za pošten odnos prema prošlosti i konstruktivnu memorijalizaciju. Ta suradnja nam je jako važna zato što ona pokazuje da su mogući iskoraci u bolnim temama suočavanja s prošlosti i memorijalizacije te da postoji volja i potreba, među običnim ljudima, žrtvama, onima koji su osjetili šta znači rat, da se nešto radi na ratnom naslijeđu koje nam je zajedničko.
Glas i opomena
U dvadesetoj akciji obilježavanja, koja je počela na području Zvornika, pridružio nam se Nedžad Avdić svjedok genocida. Tada sedamnaestogodišnji Nedžad, u srpnju/julu 1995. preživio je strijeljanje na platou ispod Brane crvenog mulja u Petkovcima kod Zvornika kada su nakon zarobljavanja poslije pada Srebrenice, u onome što će kasnije biti brojnim sudskim presudama okarakterizirano kao genocid, jedinice Vojske Republike Srpske, strijeljale najmanje 814 ljudi. To strijeljanje preživjeli su samo Nedžad i još jedna osoba, te su zajedno četiri dana i četiri noći lutali, dok se nisu domogli teritorija pod kontrolom Armije BiH. Nedžadova nevjerojatna priča i iskustvo koje je preživio paralizira i ostavlja bez riječi, ali način na koji on govori o svom iskustvu, smirenost i želja za životom koju pokazuje govori nam kako se ipak može i mora ići dalje, te kako se svim silama moramo truditi da se nikad nikome više ne ponove genocid, ni drugi oblici ratnih stradanja.
Nedžad nam je, prilikom obilježavanja platoa ispred brane u Petkovcima te Osnovne škole Desanka Maksimović u Petkovcima u kojoj je bio zatočen prije odvođenja na egzekuciju, prenio kako je njegova misija da zbog masovnog negiranja genocida i zbog žrtava koje ne mogu same govoriti, bude glas koji će opominjati buduće generacije da se ovakvo zlo više nikad ne dogodi.
Nakon lokacija na području Zvornika dvadesetu akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja smo nastavili obilježavajući objekt Klaonice u Puračiću kod Lukavca. Objekt Klaonice je tijekom 1992. godine služio kao mjesto zatočenja osoba srpske nacionalnosti s područja Lukavca. Zatočenici su bili podvrgnuti nehumanom i ponižavajućem postupanju te ispitivanjima i zlostavljanjima.
Prelazak nevidljivih granica
Prilikom obilježavanja mjesta stradanja na području grada Prnjavora, pridružili su nam se naši dugogodišnji suradnici, članovi Udruženja ratnih zarobljenika Dervente, te smo tom prilikom obilježili objekte Kožare u Vijaci kod Prnjavora, te tvornicu cipela Sloga u Prnjavoru. Obje te lokacije su tijekom 1992. služile kao mjesta zatočenja za osobe bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Prnjavora i Dervente, a objektima su upravljale jedinice Vojske Republike Srpske i Policije Republike Srpske. Zatočenici su bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, ponižavajućim postupanjima, ispitivanjima i zlostavljanjima.
Iako su na području Prnjavora u zadnjem ratu ponajviše stradali Bošnjaci i Hrvati, pridruživanjem našoj akciji obilježavanja, predstavnici Udruženja ratnih zarobljenika iz Dervente koje okuplja ponajviše zatočenike srpske nacionalnosti, a koji su bili žrtve vojnih formacija sastavljenih ponajviše od Hrvata i Bošnjaka, zajedno sa nama su posjetili mjesta stradanja u Prnjavoru i pokazali da postoji mogućnost premošćavanja nevidljivih granica suosjećanja i sjećanja među sukobljenim stranama u BiH. Takvi iskoraci su ključni u izgradnji mira u BiH jer omogućavaju zajedničko i univerzalno sjećanje na proživljenju patnju kao i izgradnju povjerenja, nasuprot partikularnom sjećanju unutar nacionalnih zajednica koje samo produbljuje razlike i udaljava zajednice jedne o drugih.
Mjesta stradanja na području Teslića
Dvadesetu akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja smo završili obilježavanjem objekata na području Teslića. Zgrada nekadašnje teritorijalne obrane u Tesliću služila je kao mjesto zatočenja za osobe bošnjačke i hrvatske nacionalnosti s područja Teslića koja je bila pod kontrolom snaga Vojske Republike Srpske te rezervnog sastava policije točnije jedinice “Miće”. Zatočenici su bili podvrgnuti ispitivanjima, zlostavljanjima i premlaćivanjima, a tijekom kolovoza/augusta 1992. 40 zatočenika iz ovog zatočeničkog objekta je ubijeno.
Objekti skladišta u Pribiniću kod Teslića služili su kao mjesto zatočenja za više od 200 osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Teslića. Zatočenici su bili zlostavljani i premlaćivani, a više zatočenika je uslijed zlostavljanja i preminulo. Zaseok Bebe na putu od Teslića prema planini Borje, je neobilježeno mjesto stradanja u kojem je izvršeno masovno strijeljanje 28 osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su prethodno bili zatočeni u objektima na području Teslića. Zatočenici su dovedeni do prethodno pripremljene masovne grobnice u zaseoku Bebe, i tu ubijeni.
Obilježavanje lokacija u Republici Hrvatskoj
Dvadesetoj akciji obilježavanja koja se odvijala na području BiH pridružili su se i aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava iz Republike Hrvatske koji su obilježili neobilježeno mjesta stradanja Ribnjak u Marinom selu u Požeško Slavonskoj županiji. Lokacija Ribnjak tijekom 1991. godine bila mjesto zatočenja za osobe srpske nacionalnosti od kojih je najmanje 18 od posljedica zlostavljanja, mučenja i premlaćivanja u navedenom objektu preminulo. Upravu nad objektom imale su jedinice vojne policije 76. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde Republike Hrvatske.
I ranije smo surađivali sa aktivistima i aktivisticama Inicijative kada su 2018. obilježili neobilježeno mjesto stradanja Paviljon broj 22 na Zagrebačkom velesajmu koji je služio kao mjesto zatočenja i ubijanja osoba srpske nacionalnosti s područja Zagreba tijekom 1991. godine.
Svjetionici mira
Ovih 20 akcija obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja nije bilo moguće bez pojedinaca koji su bili spremni pričati o svome bolu, o strahovima, o proživljenim noćima kad su bili zatočeni u objektima, koji im i danas, za odavanje pošte, ostaju nedostupni. Mnogo toga ne bi bilo moguće bez Nadežde koja je skupila hrabrost i pridružila nam se 2018. u akciji obilježavanja i po prvi put nakon 13. septembra/rujna 1995. godine posjetila Bravnice kod Jajca, gdje je ranjena nakon što je napadnut izbjeglički autobus u kojem je bila.. Ne bi bilo moguće ni bez preminulog Stane,našeg velikog prijatelja, suradnika i podrške, koji je kao bivši logoraš i vojnik HVO-a obišao sa nama 5,6 lokacija u Mostaru, obilježio mjesta u kojima je bio zatočen, kao i mjesta gdje je vojna formacija kojoj je on pripadao držala ljude zatočenim te tako ukazao na potrebu primjerene memorijalizacije zbog budućih generacija. Puno bi nam teže bilo da na terenu sa nama nije bilo Edina, s kojim obilazimo područja oko Prijedora, Srednju Bosnu i dalje, a koji sa svojim životom i primjerom biva svjetionikom kako jedna osoba može biti i ratni veteran, i logoraš, i mirovni aktivist, i raditi toliko puno pozitivnih promjena i iskoraka ka miru oko sebe.
Pomogli su nam i Drago, Ekrem, Spasoje, Strikan, Đoko, Slaviša, Perica, pokojni Anđelko, Nedžad, prof. Omerika, i mnogi drugi koje smo sretali, sa njima obilježili 150 lokacija, nekad nepristupačnih, kao što su jame, ruševine, mnoge škole, domovi kulture, bivše tvornice i hale, razna skladišta i pravili ono najvrijednije što svako od nas pojedinačno može napraviti, to je ljudski korak ka boljem i pravednijem društvu. Ljudski korak u odavanju počasti, u primjerenoj memorijalizaciji koja nam je svima potrebna, a posebno budućim generacijama. Od ovih pojedinaca dolazi poticaj za promjenu i osobna veza koja je ključna kako se bi se bolne točke naše zajedničke prošlosti napokon krenule liječiti i prevazilaziti.
Zajedno sa ovim vrijednim pojedincima, proteklih deset godina, i članovi tima koji obilježava mjesta stradanja Amer, Tamara, Dalmir, Čedo, Ajdin, rasli su, suočavali se sa bolnim mjestima koje su u, zajednicama odakle oni dolaze, predmet šutnje i negiranja te su pokušali zajedno promijeniti, na pošten način, sjećanje i memorijalizaciju na našu bolnu i složenu prošlost, na žrtve, na one kojih više nema, a čije su priče ključne kako bi krenuli zajedno liječiti naše društvo i miriti se na pošten način. Sa Amerom smo bili u Zavidovićima, na 13. Kilometru, sa Tamarom u Zvorniku, ali i u Sarajevu, sa Čedom u njegovom Bratuncu i Hadžićima, Ajdin i Dalmir su zajedno u dva navrata odlazili u Livno i obilježavali neobilježena mjesta stradanja.
Upravo je to onaj element koji je potreban kako bi se radili ovi iznimno potrebni iskoraci u izgradnji mira, te kako bi, sjećajući se na svo zlo koje nam se dogodilo, osigurali da nam se nikad više ne ponovi. Ovi mali koraci od običnih ljudi, od naših suradnika, pojedinaca ali i članova tima, ključni su za poticanje tih promjena odozdo, od temelja, a temelj su ljudi, oni su naši svjetionici mira.
Video sa akcije: