Mirovni aktivisti Centra za nenasilnu akciju Beograd-Sarajevo i Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) iz Hrvatske i Srbije zajedno su obilježili mjesta stradanja u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
U ovoj akciji obilježeni su bivši zatočenički objekti i mjesta ubistava na području Šljivovice, Stajićeva i Begejaca u Srbiji, Dvorca Kerestinec i Dvora na Uni u Hrvatskoj te Alipašinog Polja u Sarajevu. Centar za nenasilnu akciju od 2015. godine sprovodi akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini i do sada je obilježeno više od 150 lokacija. I ranije se YIHR Hrvatska u nekoliko navrata priključivala ovoj akciji, dok je sada po prvi put ona izvedena uz učešće aktivistica i aktivista sve tri organizacije, te i na teritoriji tri države.
Mnoga mjesta stradanja do sada nisu obilježena na primjeren i trajan način, a preživjelima i porodicama stradalih se onemogućava ili otežava pristup ovakvim mjestima. Iako je ovo simbolično obilježavanje, ono je i poziv, posebno lokalnim vlastima, da žrtvama omoguće primjereno sjećanje, a svojoj zajednici pošalju poruku o tome šta se dešavalo u njihovoj blizini.
Hrvatska: Dvor na Uni i Dvorac Kerestinec
U objekt osnovne škole u Dvoru u avgustu/kolovozu 1995. ubijeno je devet civila, štićenika Psihijatrijske bolnice i Doma za starije Petrinja. Ubijeni civili bili su srpske i hrvatske nacionalnosti, a odgovornost za ovaj zločin do danas nije utvrđena jer se u to vrijeme na ovom prostoru nalazile jedinice Hrvatske vojske (HV), Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), Vojske Republike Srpske (VRS) i Srpske vojske Krajine (SVK).
Objekt Dvorca Kerestinec, od decembra/prosinca 1991. do maja/svibnja 1992. godine je služio je kao mjesto zatočenja za osobe srpske i hrvatske nacionalnosti koji su u objekt dovedeni ponajviše nakon zatvaranja zatočeničkog objekta u Gajevoj ulici u Zagrebu. U Dvorcu Kerestinec zatočenici su svakodnevno bili podvrgnuti maltretiranju i mučenju, uključujući i seksualno zlostavljanje.
Akciji se ispred YIHR Hrvatska, priključila Iris Knežević: „Kao Inicijativa mladih Hrvatske mislimo da je obilježavanje mjesta stradanja od izuzetne važnosti kada govorimo o razgradnji dominantnih političkih narativa koji su sve više prisutni u javnom diskursu u Hrvatskoj. Takvi narativi šire netrpeljivost, netoleranciju pa čak i mržnju prema pripadnicima drugih manjinskih skupina, što može dovesti i do retraumatizacije žrtava koje su preživjele ratove 90-tih godina. Obilježavanje takođe vidim i kao vrlo važno u razbijanju dominantnog diskursa viktimizacije Hrvatske, kao isključivo žrtve u ratovima devedesetih godina. Smatram da ovakvo obilježavanje dovodi do toga da Hrvatska napokon priznaje zločine koji su počinjeni nad civilima drugih nacionalnosti.“
Srbija: Šljivovica, Stajićevo i Begejci (Torak)
Objekti napuštenih baraka nekadašnjeg građevinskog preduzeća Planum, u selu Šljivovica nadomak Užica, su u periodu od avgusta/kolovoza 1995. do 10. aprila/travnja 1996. služili kao mjesto zatočenja za osobe bošnjačke nacionalnosti koje su u ove zatočeničke objekte prisilno dovedene ponajviše nakon pada enklava Srebrenice i Žepe. Kroz ovaj zatočenički objekt prošlo je ukupno 350 osoba bošnjačke nacionalnosti, u različitim vremenskim razdobljima, te su zatočenici bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, zlostavljanjima i ispitivanjima. Usled nehumanih uslova i posledica torture u ovom logoru dva zatočenika su preminula.
Akciji obilježavanja ovog mjesta stradanja se pridružio i Miloš Cvetković, koji je u vrijeme formiranja zatočeničkog objekta u selu Šljivovica radio kao fotoreporter u listu Borba i bio neposredni svjedok dešavanja: „Nisam ovde bio godinama i ne mogu da prepoznam ovo mesto, zbunjen sam. Interesantna stvar je kako je sve teklo, moja izložba 2004. godine u Užicu i prilazi mi čovek iz Užica i pita Cvele jel’ ovo naša Šljivovica? Rekoh, jeste. Čovek je ostao zgranut, tako da neverovatno da mnogi ljudi na 15 minuta od Užica nisu znali da ima logor. Sva sreća u nesreći je što u ovom logoru niko nije stradao, po meni zahvaljujući tome što je bio kraj rata, Dejtonski sporazum se spremao, tako da nije bilo ubistava ni ostalog zla koje se u mnogim logorima događalo.“
Ružica Marjanović, profesorka književnosti u Užičkoj Gimnaziji govori o dešavanjima za koja nije bila svjesna da se događaju u njenoj neposrednoj blizini:
„Zahvaljujući fotografijama Miloša Cvetkovića saznala sam za ovo mesto i bila zgranuta činjenicom da sam na desetak kilometara odavde sedela i spremala završne ispite kada se sve ovo dešavalo, a da ništa nisam znala. I to mi je bio udarac u glavu, jer sam tvrdila za neke druge strašne događaje u nekim drugim istorijskim periodima, da su ljudi morali znati, a tvrdili su da nisu. Na neki način smo svi odgovorni što smo saznali kasnije, a ne kad se dešavalo. Makar smo dužni da obeležimo mesta na kojima su ljudi stradali. Imala sam strašnu privilegiju da sretnem jednog od bivših logoraša, ja sam plakala, on me je grlio. I to je jedan od strašnijih susreta koje sam imala u životu, sa jednim divnim čovekom za koga znam da je bio ovde i koji na toj potresnoj fotografiji Miloševoj, koja me iz cipela izbacila kad sam je prvi put videla. I zašto sam ovde? Zato što svako od nas treba da bude na ovakvim mestima i ja sanjam dan kada će ovde stvarno stajati spomenici i neki pametni ljudi, oslobođenih mozgova dolaziti na ta mesta iz poštovanja prema ljudima koji su stradali. Lako se sećamo nekih istorijskih tragičnih događaja iz bivših vremena, davnih, kad smo mi i naši životi od toga odmaknuti, a kad se radi o nečemu čemu smo bili svedoci, a nismo znali ili smo ćutali, onda pustimo da ostane ovako“.
Ispred YIHR Srbija akciji se priključio i istraživač Branimir Đurović: „Ovakvih neobeleženih mesta stradanja na žalost ima veliki broj i ovo je naš način da odamo poštu ljudima koji su ovde bili zatočeni i koji su stradali i da se na taj način izborimo protiv dominantnog narativa u Srbiji, a to je da ovakva mesta ne postoje ili ako postoje da se tu zapravo ništa nije dešavalo. Najveći značaj zajedničke saradnje Centra za nenasilnu akciju i YIHR Srbije i Hrvatske što zajedno obeležavaju ova mesta ne dozvoljavaju da ona padnu u zaborav, ne dozvoljavaju da žrtve padnu u zaborav, jer oni koji su za ovakva mesta odgovorni najradije bi da se niko ovoga i ne seća. Ovakva mesta je važno adekvatno obeležiti da pokažemo šta se tu zapravo desilo, na način koji uvažava žrtve i koji ne podstiče mržnju i ne veliča one koji su za ovakva mesta odgovorni.“
Objekt Lovačkog doma u mjestu Begejci (današnji Torak) je u periodu od 1. oktobra/listopada 1991. služio kao mjesto zatočenja za osobe hrvatske i srpske nacionalnosti iz Osijeka, Vukovara, Vinkovaca i okolnih mjesta, od kojih je većina u objektima Lovačkog doma u Begejcima bila zatočena nakon pada Vukovara u novembru/studenom 1991. godine. U objektu Lovačkog doma u Begejcima su do njegovog zatvaranja decembra/prosinca 1991. bili zatočeni pripadnici hrvatskih vojnih snaga, ali i manji broj rezervista JNA iz Srbije koji su odbili da učestvuju u ratu. Osim njih, bilo je i civila, žena i djece. Procjenjuje se da je kroz ove zatočeničke objekte prošlo oko 750 ljudi, a da je među njima bilo 37 žena.
Objekti poljoprivrednog gazdinstva Stajićevo (Zemljoradnička zadruga Livade – Stajićevo), u blizini Zrenjanina, su u periodu od 18. novembra/studenog do 22. decembra/prosinca 1991. godine, služili kao mjesto zatočenja za osobe hrvatske nacionalnosti, a koje su u ovaj zatočenički objekt prisilno dovedeni nakon pada Vukovara.
„Većina meštana Vojvodine ne zna da u Vojvodini postoji mnogo takozvanih, kako su ih zvali devedesetih, sabirnih centara, a mi možemo slobodno da kažemo logora. Zapravo mi moramo da pričamo o ovome i mi moramo da budemo učeni o ovome i zaista nije normalno da se sve ovo dešavalo pred našim nosem, našim komšijama, ne samo nacionalnim komšijama, preko granice, nego doslovno, kuća pored, komšijama. Ovde smo došli danas da obeležimo mesto stradanja, nezvanično, kao našu aktivističku komemorativnu akciju, ali zaista se nadam da će vlast, da će ovaj režim, ili neki naredni, zapravo prihvatiti da zaista zvanično obeležimo ta mesta.“ izjavila je Dalia Koler, koordinatorka programa tranzicione pravde, YIHR Srbija.
Bosna i Hercegovina: Alipašino polje, Sarajevo
U ulici Trg ZAVNOBiH-a u sarajevskom naselju Alipašino Polje od sredine aprila 1992. uspostavljeno je više mjesta zatočenja za srpske civile. Nekadašnji kafić „Borsalino“, prostorije mjesne zajednice, prostorije mesnice i drugi privredni i stambeni objekti korišteni su za nezakonito zatočenje civila. Zatočenici su premlaćivani i zlostavljani, a žene silovane. Više osoba je ubijeno, od kojih neki do danas nisu pronađeni.
„Ovom 21 akcijom obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja podsjećamo da neobilježena mjesta stradanja postoje ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj i Srbiji. Ono što je zajedničko u svim ovim mjestima i državama je da su lokacije gdje su stradali oni drugi predmet negiranja i ignoriranja te da u velikoj većini slučajeva još uvijek nemaju dostojan memorijal koji će podsjećati i opominjati na zlo koje se tu dogodilo. Ovom akcijom ukazujemo i da Hrvatska, Srbija i BiH još uvijek imaju prostora za pošten odnos prema prošlosti te da zajednički mogu uraditi korake, svatko na svom području koji bi bili iskorak ka miru i pomirenju“, izjavila je Tamara Zrnović, Centar za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd
Ukupan broj obilježenih mjesta stradanja ovom, 21. akcijom je dostigao broj od preko 150. Popis obilježenih lokacija sa podacima o počinjenim zločinima i procesuiranju odgovornih kao i mapa mjesta stradanja dostupni su na web stranici onms.nenasilje.org
Video sa akcije obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja možete pogledati ovdje: