Inicijativa obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja završila je svoju 14. akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini. Ovom akcijom došli smo do brojke od 106 obilježenih mjesta stradanja koja još uvijek nemaju dostojan memorijal onome što se dogodilo na toj lokaciji.
(Od)služiti svoje grijehe
Iako smo u Zenici bili prije tri godine, kad smo obilježili Muzičku školu, ovog puta smo došli s namjerom da obilježimo lokaciju koja je, kad je u pitanju ovaj grad, većini ljudi prva asocijacija Kazneno popravni zavod Zenica (KPZ Zenica).
Za razliku od većine lokacija koje smo do sad obilježili, a koje su postale zatočenički objekti i mjesta patnje potpuno naprasno i nepredviđeno, KPZ Zenica je napravljen, od strane Austrougarske, prije više od 120 godina da bude mjesto patnje i mjesto gdje će svoje grijehe ispatiti svi oni koji su se ogriješili o carske, državne, i ideološke norme. Svoju tegobnu funkciju je nastavio obavljati u svim sustavima pa tako i u proteklom ratu, Ivi Andriću, Gavrilu Principu, Aliji Izetbegoviću, Vojislavu Šešelju i tisućama osuđenika koji su tu odslužili svoje grijehe u proteklih 120 godina, na boravku su se pridružili i nesretnici koji su u našem zadnjem ratu bili nositelji “pogrešnog” identiteta u tom dijelu BiH.
U prvoj fazi rata u BiH 1992. Srbi, a kasnije tijekom 1993. i 1994. i Hrvati bili su zatočeni u KPZ Zenica kao ratni zarobljenici, te su tijekom svog boravka tamo bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, zlostavljanjima i premlaćivanjima. U objektu su bili zajedno zatočeni civili srpske i hrvatske nacionalnosti kao i bivši vojnici HVO-a i VRS-a zarobljeni tijekom ratnih događanja. Upravu nad objektom imale su jedinice ARBiH, vojna policija i zatvorske službe koje su nastavile obavljati svoju čuvarsku funkciju i tijekom korištenja ovog objekta kao mjesta zatočenja za ratne zarobljenike. Pored ratnih zarobljenika u KPZ Zenica cijelo to vrijeme boravili su i osuđenici za teška kaznena djela koji su služili svoje kazne na osnovu presuda kaznenih sudova.
Prilikom obilježavanja i fotografiranja objekta zatvora, prišao nam je prolaznik koji nas je upitao što radimo, te nas je nakon što smo mu objasnili zašto smo tu, uputio i na obilježavanje zgrade Muzičke škole, koja je po njegovim riječima isto bila mjesto zatočenja. Iako u Zenici očito postoji svijest o događajima u Muzičkoj školi, ona još uvijek nema dostojan memorijal onome što se u njoj događalo u proteklom ratu.
Dođite
Nizvodno rijekom Bosnom od Zenice nalazi se Žepče, gradić u središtu turbulentne ratne priče koja je 1993. doživjela svoj vrhunac kad je Hrvatsko vijeće obrane, iako u potpunom okruženju Armije RBiH, uspjelo dovesti šire područje Žepča pod svoju kontrolu, doduše uz pomoć Vojske Republike Srpske. U Žepče smo došli na poziv Ekrema Nadžaka, žepčaka koji je proveo četiri mjeseca u zatočeničkim objektima na području Žepča.
Ekrem nam se javio putem društvenih mreža i zamolio nas da u neku od svojih akcija uključimo i Žepče, odnosno da probamo potaknuti njegovu lokalnu zajednicu da obilježi svoja neobilježena mjesta stradanja. U razgovoru s Ekremom čuli smo potresnu priču o onome što se događalo u objektima gdje je bio zatočen. Prenosi nam da želi da njegovi unuci znaju da se ipak tu nešto dogodilo i da je njegova želja da ove lokacije imaju spomenike koji će opominjati buduće generacije, da im se ne ponove stvari koje su se dogodile njegovoj generaciji.
Prva lokacija koju smo obilježili u Žepču je objekt silosa Nove trgovine na samom ulazu u grad s magistralne ceste M17. Objekt je tijekom 1993. i 1994. služio kao mjesto zatočenja osoba bošnjačke nacionalnosti s područja Žepča te su zatočenici bili podvrgnuti teškim i nehumanim uvjetima, prisilnom radu, zlostavljanjima i premlaćivanjima. Upravu nad objektom imale su jedinice HVO-a.
Osim Silosa, u Žepču smo obilježili i tri objekta Osnovnih škola koje su 1993. pretvorene iz škola u mjesta zatočenja. Dječju graju i smijeh zamijenili su bodljikava žica i kalašnjikovi, a učenike protupravno i prisilno zatočeni ljudi. Danas te škole nastavljaju vršiti svoju funkciju, a djeca u njima ne znaju da se tu išta osim dječje graje i događalo.
Osnovna škola Žepče, Osnovna škola Perkovići i Osnovna škola Ljubatovići su tijekom 1993. i 1994. godine služile kao mjesto zatočenja osoba bošnjačke nacionalnosti s područja Žepča u kojima su jedinice HVO-a zatočene podvrgavale zlostavljanjima i prisilnom rada. Prisilna premještanja su u svim ovim objektima bila svakodnevica te su zatočenici iz ovih objekata, prisilno premještani čak i u stotinama kilometara udaljenu Hercegovinu, u zatočeničke objekte koje je HVO imao na tom području.
Posebno je zanimljiv način na koji se to prisilno premještanje zatočenika odvijalo, s obzirom da je Žepče bilo u potpunom okruženju od strane jedinica Armije RBiH i VRS-a. Naime jedinice HVO-a su imale dogovor sa jedinicama VRS-a te su preko teritorije pod kontrolom VRS-a zatočenici bošnjačke nacionalnosti, njih više od 400, u konvoju prebačeni u Hercegovinu gdje su bili zatočeni sve do raspuštanja tih objekata sredinom 1994. godine, koje je bilo uzrokovano potpisivanjem Washingtonskog sporazuma kojim su HVO-a i ARBiH ponovo postali saveznici.
U Žepču smo se sastali i s Edinom Šišićem, predsjedavajućim Općinskog vijeća Žepča, kojem smo prenijeli misiju inicijative “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja”. Od njega smo saznali na koji način funkcioniraju odnosi između Hrvata i Bošnjaka u Žepču te da svakog 31. marta/ožujka manjinska bošnjačka zajednica u Žepču komemorira dan raspuštanja zatočeničkih objekata tako što spomen šetnjom prolaze kroz grad i spuštaju ruže u rijeku Bosnu s gradskog mosta.
Iskustva iz Žepča nam je prenio i Mirza Maglić, predsjednik Udruge logoraša Žepča koji je ukazao na to da nijedna od ovih lokacija stradanja još uvijek nije dostojno obilježena te da na njima ne postoji mjesto koje bi buduće generacije podsjećalo na ono što se tu događalo.
Željezna točka
Akciju smo nastavili nizvodno rijekom Bosnom. Na samom ulazu u grad Doboj nalazi se monumentalni željezni most. Strateški važna željeznička točka za prelazak preko rijeke Bosne, opasana s fortifikacijskim objektima iz Drugog svjetskog rata, u ovom ratu je poslužila kao mjesto strijeljanja 13 osoba bošnjačke nacionalnosti iz naselja Jablanica kod Maglaja. Zatočenici su na most dovedeni iz hangara nekadašnje kasarne JNA u Doboju. Upravu nad zatočeničkih objektima iz kojih su dovedene žrtve, imali su pripadnici Centra stanica bezbjednosti Doboj, pripadnici VRS-a i pripadnici paravojnih formacija koje su u to vrijeme djelovale na području Doboja.
Žrtve su sa hrđavog željezničkog mosta nakon strijeljanja bačene u rijeku Bosnu. Strijeljanje su preživjele dvije osobe koje su kasnije posvjedočile o ovom zločinu. Za zločin počinjen na ovoj lokaciji još uvijek nitko nije pravomoćno osuđen. Pred Sudom BiH u tijeku je suđenje za ovaj i druge zločine na području Doboja u predmetu “Paravac i ostali”.
Zalog za budućnost
Nakon obilježavanja novih šest mjesta stradanja smještenih u dolini rijeke Bosne, shvatili smo svu kompleksnost naših ratnih događanja. Na tako uskom i nacionalno izmješanom području, tri i više nacionalnih vojski, nosile su, nažalost, sa sobom imperativ zatočeničkih objekata, manjinske patnje i stradanja.
Kako smo se doveli do toga, duga je i kompleksna priča, ali je sigurno da je toj priči pridonijelo nerazumijevanje onoga što nam se događalo godinama prije. Jednodimenzionalni nacionalni narativi o stradanju doveli su viktimizaciju i atmosferu straha jednih od drugih na razinu koja je na kraju kulminirala ratom i stradanjima na svim stranama.
Sadašnji narativi o stradanju nam ne nude mnogo različitu perspektivu onoga što nam se događalo devedesetih, još uvijek se grade na strahu i isključivosti, te nam i ne mogu ponuditi kolektivnu sudbinu različitu od one devedestih. Obilježavajući one lokacije koje su zaboravljene i zanemarene pokušavamo promijeniti način na koji se sjećamo naših stradanja. Inkluzivnim i neselektivnim pristupom lokacijama stradanja pokušavamo promijeniti način na koji se naše zajednice sjećaju rata i potaknuti ih da ostave zalog budućim generacijama, djeci i unukama. Zalog koji će opominjati godinama u budućnost tamo neke nove i bolje generacije, što se dogodilo i što se može dogoditi ako zaborave i ako prepuste sjećanje i budućnost stihiji i anarhiji.
Inicijativa “Obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja” nastavlja i dalje obilježavati mjesta stradanja.
Video sa akcije: