Završena je 15. po redu akcija obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini. U ovoj akciji obilježili smo novih pet neobilježenih mjesta stradanja i patnje iz proteklog rata.
Nakon što smo u prošloj akciji obilježili mjesta stradanja iz koja se nalaze u lokalnim zajednicama uz rijeku Bosnu, ovog smo puta obilježavanje nastavili u Doboju, te u Posavskom kantonu, u Orašju i Odžaku.
Dolinom rijeke Bosne
Ovom akcijom smo nastavili aktivnosti započete na području Doboja, gdje smo u prethodnoj akciji već obilježili “Željezni most”.
Ovog puta obilježili smo mjesto stradanja na samom ulazu u grad, pokraj ušća Usore u Bosnu.
Objekt bivšeg “Perčinog diska”, sada derutna trokatnica s autopraonom u susjedstvu, služio je tijekom 1992. kao mjesto zatočenja osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti s područja Doboja. Zatočenici su bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, zlostavljanjima i premlaćivanjima, a zbog blizine ušća rijeke Usore u Bosnu, gdje je bila linija razgraničenja između zaraćenih strana, zatočenici su vođeni na prisilni rad na borbene linije i korišteni su kao živi štit. Nažalost, najmanje 17 zatočenika ovog objekta je u tim događajima smrtno stradalo.
Naredno mjesto stradanja koje smo posjetili i obilježili nalazi se u naselju Ševarlije, južno od Doboja. Bivša kasarna i skladište Jugoslovenske narodne armije, sada potpuno devastirani, u prošlom ratu poslužili su kao mjesto zatočenja osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Upravu nad zatočeničkim objektima na području Doboja imale su jedinice Vojske Republike Srpske, pripadnici CSB Doboj i pripadnici paravojnih jedinica koje su djelovale na tom području. Još uvijek nitko od pripadnika tih formacija nije odgovarao za zločine počinjene na ovom području, ali se pred Sudom BiH vodi postupak za ratne zločine po zapovjednoj odgovornosti protiv predstavnika ratnih vlasti na području Doboja.
Nakon Doboja, nastavljamo ka Modriči, gdje se srećemo sa Vladom Dragojlovićem, predstavnikom lokalne udruge logoraša kojemu prenosimo misiju i ono što je do sad postigla i uradila inicijativa obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja. Vlado je s nama podijelio svoju potresnu priču te koju ćete moći pogledati u prilogu ovog teksta.
Posavina
Akciju obilježavanja nastavljamo u Posavskom kantonu, u Orašju, pograničnom mjestu uz rijeku Savu. Osnovna škola u prigradskom naselju Donja Mahala ljeta 1992. tijekom najžešćih borbi za Bosansku Posavinu poslužila je jedinicama Hrvatskog vijeća obrane kao mjesto zatočenja za osobe srpske nacionalnosti s područja Posavine. Zatočenici su bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, premlaćivanjima, ispitivanjima i prisilnom radu. Za zločine počinjene u ovom objektu u tijeku je suđenje po zapovjednoj odgovornosti pred Sudom BiH.
U Odžaku, u zapadnom dijelu teritorijalno prepolovljenog Posavskog kantona, obilježavamo objekte livnice “Strolit” i objekt nekadašnje OŠ „Bratstvo i jedinstvo“, a danas OŠ „Vladimir Nazor”.
Objekti livnice “Strolit” su u periodu od maja/svibnja 1992. do srpnja/jula 1992. služili kao mjesto zatočenja više stotina osoba srpske nacionalnosti.
Osnovna škola Vladimir Nazor u Odžaku služila je kao mjesto zatočenja za oko 700 muškaraca, žena i djece srpske nacionalnosti.
Oba su objekta bila pod upravom Vojne policije HVO-a, a zatočenici/e u objektima su bili podvrgnuti prisilnom zatočenju, prisilnom radu, nehumanim uvjetima te ispitivanjima i zlostavljanjima.
Onemogućeno obilježavanje u prostoru
Mjesta koja posjećujemo i obilježavamo su tretirana u svojim zajednicama na različite načine, neka od njih kao npr. škole, domovi kulture i sl. su nastavili svoje postojanje i djelovanje kao da se tu nije dogodilo ništa vrijedno spomena, neke lokacije su pak devastirane i derutne kao da je karma sustigla takva mjesta i da ono što se tu dogodilo, obilježava ih je zauvijek. Zajedničko svim tim lokacijama je da na njima još uvijek ne postoji službeni oblik memorijalizacije koji će buduće generacije podsjećati i opominjati na patnju koja se tu dogodila.
Obilježiti i memorijalizirati neki događaj i lokaciju te mu time produžiti život u sjećanju, dalje od osobnog i neposredno prenesenog sjećanja, može se na razne načine: fizički u prostoru, umjetnički, digitalno itd. Na našim prostorima najčešća je memorijalizacija putem fizičkih memorijala: spomen ploča, spomenika, česmi, križeva, krstova, turbeta itd.
Svih 111 neobilježenih mjesta stradanja koja smo do sada obilježili još uvijek velikom većinom nisu fizički obilježena u prostoru.
Razlozi tome su različiti; pored raznih opstrukcija, blokada, manjka volje, kapaciteta itd. Najčešći razlog je da se mjesto stradanja nalazi u lokalnoj zajednici gdje je većinska etnička populacija počinila zločine nad manjinom te memorijali koji podsjećaju na manjinsku patnju predstavljaju ugrožavanje većinske kolektivne istine i narativa. Osim toga, većinska zajednica koja je najčešće fokusirana na samo svoje žrtve pod izlikom brige za tim žrtvama koristi jako često argument da prvo trebaju oni tamo obilježiti svoje zločine.
Zašto je to tako? U našim društvima u kojima viktimizacija predstavlja najčešći društveni obrazac kad se razgovara i promišlja o prošlosti, sva propitivanja tuđe patnje doživljavaju se ugrozama one neke naše kolektivne patnje što rezultira postavljanjem u obrambene položaje. Prošlost je ovdje još uvijek glavno pogonsko gorivo zbijanja nacionalnih redova, a viktimizacija daje dodatne oktane koji onemogućavaju prelazak preko imaginarnih nacionalnih granica sjećanja i patnje.
Naše iskustvo kroz ovih 5 godina rada na kulturi sjećanja nas je naučilo da kod ljudi, s kojima komuniciramo i dolazimo u kontakt, postoji snažna potreba i želja da se radi na sjećanju te da na osobnoj razini najčešće nema osjećaja ugroženosti kad se radi o pravu na sjećanje onih drugih. Ti drugi su najčešće percipirani kao ljudi koji su nekad živjeli zajedno, naše komšije i prijatelji te ta osobna poveznica najčešće probija nametnute granice.
Disbalans između osobnog i kolektivnog
Disbalans u pravu na sjećanje onih drugih nastaje negdje na prelasku iz osobnog u kolektivno i taj disbalans onemogućava pozitivne iskorake u kulturi sjećanja i u smjeru gradnje povjerenja među zajednicama.
Naša inicijativa, prelaskom entičkih, nacionalnih i drugih granica te inkluzivnim pristupom svim mjestima stradanja pokušava pokrenuti potrebne ali teške korake u lokalnim zajednicama, koji će nadamo se u budućnosti dovesti do neponavljanja događaja i naših grešaka iz prošlosti.
Video sa akcije: