Četiri lokacije zatočenja žepačkih Bošnjaka, Željezni most u Doboju na kojem je ubijeno 11 civila te Kazneno-popravni dom Zenica kao mjesto zatočenja civila i vojnika obilježeni su kao mjesta stradanja. Grupa aktivista već pet godina radi na tome da ovakve lokacije obilježe, iskažu solidarnost sa žrtvama i ukažu na važnost primjerenog obilježavanja svih mjesta stradanja.
“Dugo pratim akcije obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja po cijeloj Bosni i Hercegovini i ja sam se javio sa molbom da se dođe i u Žepče pošto ovdje niko ne pokreće akciju obilježavanja stradanja, obilježavanja logora”, kaže Ekrem Nadžak, bivši logoraš koji je tokom 1993. godine u više zatočeničkih objekata u Žepču proveo četiri mjeseca.
Uz saradnju sa Udruženjem logoraža Žepče aktivisti su tokom februara obilježili četiri lokacije na području Žepča koje su služile kao zatočenički objekti u vrijeme ratnih sukoba.
“U Žepču sam se zadesio igrom slučaja, došao sam sa rada iz inostranstva da obiđem roditelje, u tome je počeo sukob i nisam se mogao vratiti, u trenutku zarobljavanja imao sam status civila, nikad nisam bio vojnik. Prošao sam kroz nekoliko zatočeničkih objekata, od škole u Perkovićima, silosa… Dio logoraša, njih više stotina je iz Žepča prebačeno u logore u Hercegovinu, ali srećom ja nisam poslat”, dodaje Ekrem Nadžak koji kaže da je dio logoraša ubijen i da se za nekoliko tijela još uvijek traga. Upravo se Ekrem Nadžak ranije javio timu koji već pet godina radi na obilježavanju neobilježenih mjesta stradanja te im je ukazao na potrebu obilježavanja takvih mjesta u Žepču.
Aktivisti su u Žepču obilježili objekat nekadašnjeg silosa, fiskulturnu salu osnovne škole u Žepču, zgrade osnovne škole u selu Ljubatovići i osnovne škole u mjestu Perkovići. U periodu od 26. juna/lipnja 1993. do 31. marta/ožujka 1994. godine ova mjesta, pod kontrolom HVO-a, su služila za zatočenje više stotina žepačkih Bošnjaka. Zatočenici su bili u prenatrpanim prostorijama, podvrgnuti nehumanim uvjetima, prisilnim premještanjima, ispitivanjima, zlostavljanju i premlaćivanjima.
Kantonalni sud u Zenici osudio je bivšeg pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Pericu Adžića na četiri godine zatvora zbog ratnog zločina nad ranjenicima i ratnim zarobljenicima u OŠ u Žepču. Vrhovni sud Federacije BiH smanjio mu je kaznu za zločine nad ranjenicima i bolesnicima počinjene 1993. u Žepču, osudivši ga na dvije godine i osam mjeseci zatvora. Iz Udruženja logoraša navode da najviše očekuju od predmeta “Žepačka grupa” koji je još uvijek u fazi istrage i bez konkretnih pomaka. Iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine potvrđeno nam je da se ovaj predmet nalazi u fazi istrage.
“Mi smo još prije pandemije krenuli intenzivnije da se raspitujemo šta je sa tim predmetom, puno je godina prošlo, neki od osumnjičenih su umrli… Taj predmet je pokrenulo Kantonalno tužilaštvo u Zenici, ali je predmet potom prešao u nadležnost Tužilaštva BiH s tim da je i iz Haga stiglo odobrenje. Mi ćemo istrajati tražeći pravdu”, kaže Mirza Maglić, predsjednik Udruženja logoraša Žepče.
Osim lokacija u Žepču, aktivisti su ovaj put obilježili i Kazneno-popravni dom Zenica, kao mjesto zatočenja koje je bilo u nadležnosti civilnih vlasti. Kazneno-popravni dom u Zenici je u periodu 1992-1995. godine služio kao mjesto zatočenja civila i vojnika hrvatske i srpske nacionalnosti. Zatočenici su bili izloženi teškim i nehumanim uvjetima, zlostavljanju i premlaćivanju. U Zenici je u prethodnim akcijama obilježena i Muzička škola kao još jedno mjesto zatočenja.
Željezni most u Doboju je lokacija strijeljanja 13 civila bošnjačke nacionalnosti tokom jedne junske noći 1992. godine. Pripadnici Vojske RS-a i Centra službi bezbjednosti (CSB) Doboj MUP RS te paravojne formacije zarobili su i zatočili mještane Jablanice kod Maglaja u vojne hangare nekadašnje kasarne JNA u Usori kraj Doboja, odakle su ih izveli i odveli na Željezni most. Na Željeznom mostu, u prelasku preko rijeke Bosne, ubijeno je 11 civila, a dvije osobe su preživjele strijeljanje. Tokom 2007. godine u mjestu Podnovlje ekshumirano je tijelo Ibrišima Begića. Također, pronađena su tijela Asima Bašića i Almira Bajrića. U toku je istraga u Tužilaštvu BiH za stradanje civila iz mjesta Jablanica kod Maglaja, i ono je obuhvaćeno predmetom “Borislav Paravac i drugi”, koji se odnosi na događaje na području dobojske regije.
Domovi kulture, škole, sudovi, policijske stanice i druge lokacije tokom rata u Bosni i Hercegovini korištene su kao mjesta zatočenja, mučenja, nehumanog postupanja i ubistava, a nakon rata nisu obilježena na adekvatan način kao mjesta stradanja. Grupa aktivista iz Bosne i Hercegovine već pet godina radi na tome da ovakve lokacije obilježe, iskažu solidarnost sa žrtvama i ukažu na važnost primjerenog obilježavanja svih mjesta stradanja.
“Nažalost, u mnogim slučajevima, radi se o zajednici koja je u nekom mjestu danas manjinska pa im se ne dozvoljava da obilježe mjesta zatočenja, mučenja ili ubistava. Ovom aktivnošću želimo ukazati na takvu praksu koja je prisutna u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa i regionu, želimo iskazati podršku i solidarnost sa svim žrtvama koje se godinama bore za pravo na sjećanje te pozvati lokalne vlasti da omoguće i pomognu da se ovakve lokacije obilježe”, navodi članica grupe Tamara Zrnović.
Uz podršku Centra za nenasilnu akciju aktivisti su do sada obilježili 106 neobilježenih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini. Popis obilježenih lokacija sa podacima o počinjenim zločinima i procesuiranju odgovornih kao i mapa mjesta stradanja dostupni su na web stranici onms.nenasilje.org.
“Ako je neko bio u logoru, zna da je to patnja, neko je otpatio manje, neko više, ja sam dobro otpatio. Tako je isto i sa onim tamo, na drugoj, na trećoj strani. Bilo bi dobro da mi logoraši porazgovaramo jedni sa drugima, da se izjadamo, bez obzira sa koje smo strane. Kad neko ima neku svoju bol, nemam kome da se izjadam, jedino mogu onome što osjeti isto kao i ja. Imam osjećaj da bi mi bilo lakše, da bih i ja čuo i vidio muku onog drugog, da kažem sebi da nisam sam. Volio bih da doživim i to”, kaže Mirza Maglić, predsjednik Udruženja logoraša iz Žepča.
Udruženje logoraša iz Žepča svake godine 31. mart obilježava kao dan raspuštanja zatočeničkih objekata. Šetnjom kroz grad i bacanjem ruža u rijeku Bosnu odaju počast ubijenim ali ujedno pozivaju i da se mjesta zatočenja obilježe.
“Nijedno mjesto nije obilježeno, ne zna se, moja djeca i unučad su u inostranstvu i hoću da kad dođu ima neki znak da je istina ono što im govorim, ono kroz šta sam ja prošao”, kaže Ekrem Nadžak.
Video sa akcije možete preuzeti ovjde